Home Kolumne Komentar: Hrvatski obrazovni Manifesto vs “broken English”!

Komentar: Hrvatski obrazovni Manifesto vs “broken English”!

1686
0

Postignut je dogovor između sindikata i Vlade pa su se djeca napokon vratila u školske klupe. “Dostojanstvo” prosvjetnih radnika je obranjeno, ali i politika dosadašnjeg kontinuiteta. Tako u tom našem fenomenalnom obrazovnom sustavu netko može diplomirati engleski na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, predavati taj isti engleski u školama i fakultetu, postati gradonačelnik Dubrovnika, otići u EU parlament, postati EU povjerenik s, kako kažu Englezi, “broken englishom”. Po ravnatelju škole, nije na školi da provjerava znanje profesora ako je fakultet izdao diplomu. Kad bi gospođa Šuica bila iznimka, a ne pravilo, onda bi ova zemlja bila daleko naprednija nego što je sada.
Problem s obrazovanjem je postojao i prije hrvatskog osamostaljenja ali nakon toga problemi su se dodatno pogoršali. Počeli smo forsirati gimnazije zanemarujući strukovno obrazovanje. S takvim pristupom stvorili smo kod roditelja određeni pritisak, a taj pritisak se prelio i na nastavnike osnovnih škola. Sve je rezultiralo poplavama petaša. Ulje na vatru su dolile i privatne gimnazije koje su primale one učenike koje nisu bili na potrebnoj razini za državne gimnazije. Kriteriji za upise za strukovna zanimanja su se drastično spustili jer su ravnatelji strukovnih škola bili u panici nepopunjavanja kvote, a one znače zatvaranje škole i pripojenje nekoj drugim strukovnoj školi. Uništenje industrije je dodatno srušilo kvalitetu strukovnog obrazovanja. Zakonom spojenih posuda sve se to prelilo i na fakultete.
Usporedimo primjer elitnog tehničkog zanimanja mog sina (Tehničar za Mechatronicu) s njegovim vršnjacima iz Techniek College Rotterdam.

NIZOZEMSKA

*Nizozemska osnovna škola počinje s 4 godine i završava s 12 godina.
*Onaj tko je odabrao strukovna zanimanja upisuje se u VMBO u trajanju od 4 godine. To je niža strukovna škola koja je samo priprema učenika za srednju strukovnu školu, a koja isto tako traje 4 godine (do 16 godine). Onaj tko završi VMBO (niža tehnička zanimanja) može početi tražiti posao u struci ili upisati završnu strukovnu školu (MBO) razinu 3 ili 4. To su dodatne 3 ili 4 godine.
*Ako ste posebno nadareni, iznadprosječno, onda možete preskočiti VMBO i upisati ubrzanu tehničku školu (HAVO) od 5 godina, koja vam omogućuje upis u Visoku Tehničku Školu (HBO) s 17 godina. To su visoke škole za primjenjene tehnologije & inženjering.
*Oni superpametni (izvrsni) mogu upisati poslije osnovne škole VMO sa tehničkim paketom, i kad to završe mogu upisati TU sa 18 godina. Fakulteti su namijenjeni pretežno za R&D&I područja.

HRVATSKA

Sin završava osnovnu sa 14 godina u razredu petaša, i odmah upisuje srednju strukovnu školu bez ikakve pripreme i testova. Svoju diplomu dobiva sa 18 godina dok njegov vršnjak u NL još treba odraditi 2 godine.

ZAKLJUČAK

U hrvatskom obrazovnom sustavu nema klasifikacije učenika poslije osnovne škole. Nizozemci imaju 3 razine učenja za tehnička zanimanja, mi imamo samo jedan. Jaka srednja strukovna škola je osnova za industrijski razvoj, i zato ona traje sveukupno 8 godina, a naša 4 godine.

Tehničar Inženjerstva u Mechtronici uvjeti upisa

Nizozemska ima tri razine obrazovanja za Mechtronicu: Instalater, Tehničar Sistema, Tehničar Inženjerstva, dok mi imamo samo Tehničara
-Nizozemci za ovo elitno strukovno zanimanje moraju imati najmanje 7 iz matematike i fizike (tvrda 4), ako dolaze iz VMBO ( tehnička škola za pripremu). Ako dolaze iz HAVO ili VWO ( škole za iznadprosječne i izvrsne) onda u paketu moraju imati prirodne znanosti. Na početku prve školske godine za neke polaznike se može napraviti AMN-test, kako bi se prva školska godina prilagodila njima. To su oni koji su na granici prolaznosti. Ovaj smjer za najbolje traje 4 godine a onima kojima treba više, sustav i to uvažava. Bito je proći razinu znanja i vještina.
– U Hrvatskoj, kriteriji su daleko ispod toga, a razloge sam spomenuo na početku kolumne.
Posao Tehničara Inženjerstva u Mechtronici u realnoj privredi je konstruiranje/dizajniranje novih PC/PLC kontroliranih strojeva i procesa, te poboljšanje postojećih. On programira kontrolne sisteme, održava cijeli sustav od elektronike, elektrike do mehaničkih dijelova.

Način školovanja

-U Nizozemskoj strukovnoj školi može se birati između BOL & BBL edukacije. U BOL edukaciji ide se u školu, a minmalno 20% vremena mora ae provesti na stažu u firmi koja ima licencu da može obavljati taj posao. Naravno praksa se vrši na školskim trenažerima i u laboratorijima koji su preslika onih u privredi (slike u prilogu). U BBL verziji, edukacija se vrši u firmama (3 dana) a učenik dva dana dolazi u školu. Jedna i druga diplome su iste razine, samo je razlika što učenik u BBL edukaciji više provodi vremena s nama u privredi ( majstorima i inženjerima).
– U slučaju mog sina, samo mogu reći da staža i prave prakse uopće nije bilo. Razina teorije ovisno o profesoru. Oni koji su imali praksu, radili su ono što nije njihov posao. Staž je na kraju dobio u našoj Udruzi CTI Tesla, koja je upravo osnovana zbog toga. Prvo je sastavio 3D printer, onda je radio na novoj profesionalnoj CNC glodalici. U Rotterdamu je naučio programirati microračunala pa su krenuli novi projekti. Radio je na robotskoj ruci, humanoidnom robotu itd. Nakon toga sam ga uveo u profesionalno programiranje industrijskih automatskih procesa (Siemens TIA). Ivan s 5 godine RiTeh, i on 4 godina strukovne, jedini su uspjeli isprogramirati složeniju industrijsku aplikaciju bez greške. Da je Ivan imao nekoga da ga usmjerava sve ove godine, kao ja svog sina, on bi bio jedan vrhunski inženjer za Control System Engineering.

I zato sam duboko uvjeren da je naša strategija još bolja od Nizozemske. Početi što u ranijoj dobi, tražiti talente po osnovnim školama PGŽ i staviti ih da rade s našim najboljim majstorima i inženjerima u ovakvom Centru. Čak smo napravili akcijski plan koji se trebao provesti zajedno s ZTK, ali to na žalost nikad nije saživjelo. Mi nemamo više industriju, niti firme gdje bi mogli obrazovati našu djecu, a bez ovakvog Centra nema daljnjeg napretka. Povrh toga, ljudi koji predaju u strukovnim škloama, stručne predmete i praksu, su direktno došli s faksa, ili su radili u firmama na poslovim koji ne osiguravaju potrebnu razinu znanja i vještina.
Kada bi svaka JLS , umjesto stranačkih uhljeba, plaćala jednog našeg vrhunskog majstora ili inženjera, da kao instruktori rade u takvom Centru, došli bi do razine škola u razvijenim industrijskim zemljama. To bi našoj djeci omogućilo da se zaposle za zanimanja za koja su se i školovali. Ovakav Centar bi onda polako podigao i razinu edukacije u strukovnim školama, jer bi se i nastavni kadar mogao obučavati na up to date opremi za koju smo mi specijalizirani.
Što se tiče sina, to je bila njegova zadnja godina u Hrvatskoj. Ja sam kao instruktor došao do svog maksimuma i više mu nisam mogao pomoći. Prihvatili su ga na jedom od najboljih TU u Evropi. Malo se mučio s matematikom i mehanikom u početku, jer to baš nije bilo na potrebnoj razini u njegovoj bivšoj školi. Kada je došlo do stručnog dijela znao sam da će onda uhvatit zalet i krenuti. Počeo je raditi samnom od 5. razreda osnovne, i to se kad-tad moralo odraziti na njegovom stručnom razvoju. Taman kad sam mislio zatvorit Centar, na tečajeve su sve više počeli dolaziti zaposlenici firmi iz cijele Hrvatske, BiH ali i Hrvati iz Njemačke. Hrvatska je naprosto gladna znanja i vještina, a na političarima je da odrede što im je prioritet u trošenju novaca.
Dostojanstvo profesora, nastavnika i instruktora vidim prije svega u onome što smo te mlade ljude naučili i kako smo ih spremili za globalno tržište rada. Ako skoro cijeli sinov razred ne radi to za što su se školovali, onda nešto ne štima u tom našem obrazovnom sustavu. Škola za život , curiculum refoma, sve je to lijepo i fino, ali ja tu ne vidim tranzicijske mjere koje će premostiti ovaj naš zastarjeli obrazovni sustav i donekle ga približiti potrebama realne privrede. Ključnu ulogu za resetiranje cijelog strukovnog obrazovnog sistema imaju pravi majstori i inženjeri, ali se sustav drastično treba promjeniti , od osnovne škole pa do fakulteta. Isto tako, ljudi moraju shvatiti da mi ne radimo za prosječnu hrvatsku profesorsku plaću. Kvaliteta se uvijek plaća, a tako bi trebalo biti i sa kvalitetnim profesorima.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here