KOMENTAR: Maširati za znanje ili znanost?

Danas u periodu sveopće društvene beparice, trebalo bi logički postaviti pitanje bismo li mi danas u Rijeci i HR trebali marširati za znanje ili znanost? Ja ne znam koliko je riječki prsten i njegova privreda do sada imala koristi od znastvenika s riječkog sveučilišta, ali stanje naše privrede daje naslutiti da imamo velikih strukturnih i sinhronizacijskih problema između privrede s jedne strane, te Sveučilišta i stručnih škola s druge strane. Ono malo odličnih znastvenika, kao što su professor Jonjić naprimjer, pretežno rade za inozemstvo, tako da se taj njihov znanstveni rad dodatno ne “kapitalizira” kroz riječku privredu. Jadranski Galenski Labaratorij, koliko je meni poznato, do sada nije razvio neki novi lijek uz suradnju s riječkim znastvenicima niti je od toga napravljena nova tvornica i zaposleni naši ljudi. Sve ovo što se sada događa s riječkom privredom je seljenje postojećih ograničenih kapacitete iz grada Rijeka u Industrijsku Zonu Kukuljanovo, a to je i bio plan koji je napravljen 80-tih godina prošlog stoljeća. Onih pravih investicija, greenfield, nama ni za lijek.

Često se pod brigom o znanošću nastoji u javnosti stvoriti slika da trebamo više ulagati kako bi znanost postala motor razvoja ovog društva. Tu ima više ljudskog sentimenta nego zdravog logičkog razmišljanja. Znanost bi trebala biti, kao i u razvijenim zemljama, nadgradnja na postojeće znanje u društvu koja pomaže riječkim i hrvatskim tvrtkama u razvoju novih tehnologija i novih proizvoda s ciljem osiguravanja naše konkurentnosti. Novi lijek u JGL, konkurenti brodovi, nova industrijska i poljoprivredna tehnologija te oprema, moraju biti proizvodi tog znanstvenog rada da bi onaj metalski radnik ili farmer imali koristi od toga.

Znanost, u hrvatskim uvjetima, jedino se može financirati ako prvo dođemo do znanja koje možemo odmah ponuditi riječkim tvrtkama u razvoju primjenjenih proizvoda i tehnologija. To je ništa drugo nego copy-paste strategija koju su savršeno primIjenile druge zemlje kako bi se približile razvijenim industrijskim zemljama. Tek onda se otvaraju mogućnosti za ozbiljan zamah domaće znanosti. Ta strategija počinje obukom industrijskog stručnog kadara koji će dobro ovladati prije svega potrebnim tehničkim disciplinama, a poslije to stečeno znanje primijjeniti na razvoju primijenjenih tehnologija i proizvoda.

Da li bi riječke tvrtke imale više koristi da su se za 30 milijuna HRK opremile sve stručne škole i RiTeh sa najmodernijom opremom za obuku, ili je riječkim firmama potrebno super računalo Bura? Istraživački centar za rak VU univerziteta u Amsterdamu je napravljen od naslaganih kontejnera koje možete vidjeti kada se vozite amsterdamskom južnom zaobilaznicom. Jesu li nove zgrade kampusa imale prioritet u odnosu na znanje koje još nismo uspjeli zaokružiti da bi privredi osigurali temelj za rast? Do kada će ravnatelji i dekani isplaćivati samo plaće, režije ili kupovati opremu koja služi samo njima i znanosti od koje mi nemamo ama baš nikakve koristi. Prema tome, svi traže novac, a nitko ništa ne generira.

Drugi problem koji sve više dolazi na vidjelo je taj da imamo poplavu humanističkih i društvenih zanimanja i znanstvenika koji se bore za svoj dio kolača koji je svakim danom sve manji. Stvari su došle do tih granica da voditelji županijske strategije razvoja tehničke kulture nemaju nikakve veze s tehnikom, a umjesto starih inženjera, tehničku kulturu u gradu i županiji vode sportski radnici i društvenjaci. Strukturne reforme koje se moraju dogoditi u javnoj upravi (smanjenje JLS-e i racionalizacija javne privrede) morat će se dogoditi i u sektoru srednjeg i visokog obrazovanja a posebno u sektoru znanosti. Ovo nema veze s kurikularnom reformom. Sektor Znanosti bi trebalo odvojiti u posebne Institute, kao što je IRB, a znanje u ovom trenutku bi trebalo imati apsolutni prioritet u odnosu na znanost.