Home Vijesti KOMENTAR NENADA BUNJCA: USPON I PAD KUĆE SUPILO

KOMENTAR NENADA BUNJCA: USPON I PAD KUĆE SUPILO

1947
1
Piše: Nenad Bunjac

KAKO JE PAO NOVI LIST

Vijest o smjeni v.d. glavnog urednika Novog lista Roberta Franka i imenovanje Edija Prodana na osjetljivu poziciju redakcijskog primus inter pares u javnosti je dočekana s neskrivenim zanimanjem, ali i doživljena kao logičan svršetak dvadesetogodišnjeg profesionalnog sunovrata regionalnog dnevnika koji je svojedobno predstavljao vrh novinarstva i medijskih sloboda. Novina koja je u „olovnim devedesetim“ u razdoblju legendarnog glavnog urednika Veljka Vičevića okupljala creme de la creme hrvatskog novinarstva, predstavljala pouzdan izvor informacija koju su citirale diplomatske službe i bila „trn u oku“ autokratski nastrojenom predsjedniku HDZ-a i države Franji Tuđmanu, sadržajno, formatom i tiražom se srozala na najniže povijesne razine.

No, prije nego li pojasnim kronologiju u novinarskoj profesiji rijetko viđenog „višestrukog samoubojstva s predumišljajem“, razjasnimo pozadinu i krimen zbog kojeg je samozatajno smijenjen v.d. glavnog urednika Robert Frank.

FRANK, ČOVJEK PO ZADATKU?

Uglavnom, u javnosti je Frank doživljavan kao „čovjek po zadatku“ koji je trebao dovršiti davno započeti proces političkog centriranja „Novog lista“ i privesti Grad Rijeku u naručje HDZ-u. Za neupućene, gradonačelnik Rijeke nije pobjednik na lokalnim izborima nego onaj koji drži vlast u NK Rijeci i „Novom listu“ koji kreiraju opće javno raspoloženje, a činjenica da je Robert Frank s pozicije glasnogovornika kluba praktički oktroiran na poziciju glavnog urednika „Novog lista“ samo je pojačala taj dojam.

Stoga, mnogi su skloni smjenu protumačiti kao logičan kraj misije, posebice jer su Franka sklonili na nepostojeće radno mjesto u sistematizaciji poslova, tzv. „direktora redakcije“.

No, prema insajderskim izvorima, prije nego li mu se direktorica Uprave Ankica Kruljac (poslovni kadar Roberta Ježića iz 2006.) zahvalila na suradnji, Frank je za vrijeme svog uredničkog mandata stvorio previše „zle krvi“ u redakciji i politici. Iako  prema šturim informacijama koje dopiru iz „Novog lista“, Frank svoju smjenu opravdava odbijanjem Uprave da dodatno financira njegovu uredničku viziju i tehnološki razvoj novine,  činjenice sugeriraju drugačiji zaključak.

Prije svega, Frank nikad nije imao, a sad je gotovo u cijelosti izgubio povjerenje redakcije koja je oduvijek bila nemilosrdan sudac. Redakcijsko vijeće „Novog lista“ od 121 člana bojkotiralo je reizbor Franka kao glavnog urednika, a na statutarno neutemeljenoj sjednici podršku mu je pružilo samo 32 člana. Razlog redakcijskog nepovjerenja su nelogična kadrovska rješenja, štetni urednički potezi, nesigurna poslovna atmosfera i tvrdoglavo inzistiranje na koncepciji koja je dovela do toga da se „Novi list“ prodaje u nikad skromnijoj tiraži od 14 tisuća primjeraka. Alibi kako je pad tiraže prouzročen sve većim uplivom online novina i dugotrajnoj recesiji u novinskom izdavaštvu samo je djelomično valjan jer je 2009. „Novi list“ imao stabilnu tiražu od 35 tisuća prodanih primjeraka. O zlatnom dobu „Novog lista“ iz devedesetih, kad se petkom prodavalo 65 tisuća novina i od toga petina u nesklonom Zagrebu, ne treba se niti prisjećati, to su davni tempi passati.

Usto, skandal s prostačkim, desničarskim pamfletom Davora Velnića u kojem je Rijeku i Riječane opisao kao „srbočetničko leglo“, angažman novinarski neukog vjeroučitelja kao kolumnista, „prekomjerno granatiranje“ SDP-a i gradonačelnika Obersnela u predizbornom razdoblju, uvodničarska podrška postavljanju spomen ploči Juri Francetiću pod sumnjivim obrazloženjem kako je riječ o „sprečavanju privatne inicijative“ te niz profesionalnih gafova koji su novinu izložili opravdanoj kritici javnosti i sudskim tužbama, stvorili su kritičnu masu i platformu za smjenu Roberta Franka.

Jednostavno, nije bio urednički kalibar potreban za provođenje koncepcije „otvorene, nezavisne i moderne novine orijentirane na istraživačko novinarstvo“ jer nije razumio da otvorenost ne znači objavljivanje provokativnih tekstova bez jasnog stava redakcije, da nezavisnost ne pretpostavlja mogućnost da svaki urednik u desku provodi svoju koncepciju i favorizira po osobnim preferencijama političke opcije i da su za  moderno novinarstvo potrebni  moderni novinari koji znaju prepoznati stvarne interese javnosti. Biti okružen klimoglavcima za šankom redakcijskog kafića i krojiti uredničku koncepciju, siguran je put u propast.

Istini na volju, Frank nije uzrok katastrofalnog poslovanja „Novog lista“ nego samo simptom bolesti koja se ne liječi dobrih 20 godina i poprimala je kroničan oblik.

PAD „NOVOG LISTA“ ZAPOČEO SMRĆU VELJKA VIČEVIĆA

Pojednostavljeno, pad „Novog lista“ zapravo je započeo na samom njegovom profesionalnom vrhuncu 1997., šokantnom, nenadoknadivom i preranom smrti glavnog urednika Veljka Vičevića. Tadašnji direktor i vlasnik Zdenko Mance i pok. Vičević imali su jasnu viziju razvoja „Novog lista“ iz regionalnog dnevnika u nacionalno glasilo koje bi okupilo niz regionalnih tiskovina, od Zadarskog do Karlovačkog lista, te tako povećalo tiražu i utjecaj. Profesionalni ugled novine nikad nije bio veći, tehnološki su bili kompatibilni izazovima tržišta, s visokom tiražom i kadrovski odlično ekipirani, samo su čekali siguran politički pad HDZ-a na parlamentarnim izborima 2000. kako bi zaživjela demokracija i slobodno tržište kao temeljni preduvjeti za realizaciju plana.

Naravno, takav rasplet nije odgovarao konzervativnim političkim snagama i kapitalu, pa su po nalogu predsjednika Tuđmana (vidi pod tzv. „Mesićeve transkripte“ iz Ureda predsjednika),  nakon neuspjelog pokušaja predstojnika Ureda predsjednika Hrvoja Šarinića da spriječi privatizaciju, a zatim i kupi kontrolni dioničarski paket novina – savjetnik za unutarnju politiku dr. Ivić Pašalić i načelnik SZUP-a Smiljan Reljić (Služba za zaštitu ustavnog poretka, današnja SOA) koordinirali fizičko praćenje, prisluškivanje, širenje glasina, konstruiranje optužnica te diskreditaciju urednika i vodećih novinara tog doba putem svojih pouzdanika u „Novom listu“ (vidi pod objavljeni „Popis prisluškivanih novinara do 2000.“). Urednik Vičević je potanko znao sve o tom uplivu i neupitnim autoritetom uspješno je štitio novinu i novinare od vanjskih pritisaka, uz svesrdnu podršku vlasnika Zdenka Mancea, po principu „prijatelja drži blizu, neprijatelja još bliže“.

No, ubrzo nakon njegove smrti, iz svih političkih i profesionalnih busija izmilili su političari, urednici, manageri i karijeristi koji su uvidjeli pravi trenutak za realizaciju svojih osobnih interesa i nije dugo trebalo da „rasture novinu na proste faktore“. Novina je još neko vrijeme jahala na krijesti vala demokratskih promjena, staroj slavi i dok je vlasnik Mance bio u snazi da kontrolira suprotstavljene klanove, ali svima je bilo jasno da je „Novi list“ u silaznoj putanji, posebice kad je „Jutarnji list“ angažirao većinu kvalitetnih komentatora i novinara iz redakcije.

Na žalost, zdravstveno načet Zdenko Mance uskoro će prodati kontrolni paket dionica od 25% petrokemijskom biznismenu Robertu Ježiću, političkom štićeniku Hrvoja Šarinića i Franje Gregurića, koji je netom prije toga kao predsjednik NK Rijeke dvaput zaredom osvojio Kup Hrvatske (2005-2006.) i sva novinarska ostavština pok. Vičevića otići će na bubanj. Kapital HDZ-a je tiho zasjeo u „Novi list“ i ostao do dana današnjeg.

SVI SU POKUŠALI SPASITI „NOVI LIST“, NITKO NIJE USPIO

Kroničari i dobro upućeni poznavatelji prilika podsjetit će na to razdoblje kao izrazito turbulentno kad su se glavni urednici i vlasnička struktura brzo mijenjali: Denis Romac, Ivica Đikić samo su neka od zvučnih uredničkih imena koja su pokušala uvesti reda u novinu, ali su brzo odustajali kad bi uvidjeli s kim imaju posla. Zanimljivo, iako nepopularan u javnosti kao oportunista i zapamćen do javnog raskola kao dugogodišnja „desna ruka“ financijskog grobara“Novog lista“ Alberta Faggian, koji ga je „do grla“ zadužio kod Zagrebačke banke, Branko Mijić jedini je relativno uspješno vodio „Novi list“ u novije vrijeme (2010-2014). Svi urednici nakon njega, Nenad Hlača, čije sam nezahvalno dupe svojedobno spasio od otkaza zbog profesionalne lijenosti i kontroverzni Robert Frank, nisu posjedovali reputacijski kapital i autoritet kako bi spriječili otkliznuće novine na margine medijskog tržišta.

Današnji „Novi list“, uz posredovanje Marijana Hanžekovića, u rukama je češko-slovačkog koncerna J&T koji predstavlja kapital demokršćanskog političkog porijekla, a poslovni interesi im se protežu od turizma pa do medija. Isplatili su Alberta Faggiana, čiji je dosje o poslovnim makinacijama navodno misteriozno „nestao“ iz Županijskog suda u Puli, reprogramirali kredit kod Zagrebačke banke uz pomoć Franje Lukovića i provode restriktivnu poslovnu politiku, bez prevelikih ulaganja i rizika. Uređivačka politika ih ne zanima previše sve dok novina ne stvara gubitke, a preko članova Nadzornog odbora i Uprave održavaju dobre odnose sa središnjom vlasti. Činjenica da su postali vlasnici u vrijeme političke dominacije Tomislava Karamarka jasno sugerira njihovu političku orijentaciju.

TEŠKO JE MIRNO PROMATRATI PROPAST PONOSA KVARNERA

I sve bi to bilo legitimno da nije u pitanju ponos Kvarnera i povijesna stečevina poput „Novog lista“ koji je svaki stanovnik Rijeke barem jednom kupio u životu. Riječ je o novini koja je oduvijek bila liberalno i slobodarski nastrojena, socijalno osjetljiva, nerijetko zadnja linija obrane od političkih nasilnika i predvodnik modernih kretanja u politici, umjetnosti i društvu.

Teško je mirno promatrati kako danas novinu koju svi doživljavamo svojom mahom uređuju i pišu mediokriteti – „Novi list“ trenutno raspolaže s cca. „dva i pol“ dobra komentatora i desetak kvalitetnih novinara, ostali rade jer čekaju vrijeme mirovine i plaću za otplatu rate kredita – online portal je profesionalno ruglo kojeg bi svaki student druge godine informatike nakon cjelonoćne pijanke kvalitetnije dizajnirao, gubi se standardna čitalačka baza, čak i umirovljenici, tehnologija printa je zastarjela, a dugoročna uređivačka koncepcija ne postoji.

Novoimenovani v.d. glavnog urednika Edi Prodan, zahvalan i vječni urednički kadar dobrog karaktera, ionako se tretira kao prijelazno rješenje, a s postojećom razinom ulaganja, političkim backgroundom i novinarskim kadrom, gotovo je iluzorno od njega očekivati značajan pomak nabolje.

„Novi list“ je trenutno kao Ferrari duboko zakopan pod slojem dvadeset godina nataloženog blata. Treba ga izvući iz gliba, rastaviti, očistiti i sastaviti motor, pokrpati karoseriju, redovno servisirati i pronaći kvalitetnog vozača.

I tad, uz neophodnu dozu sreće, možda više nikad neću vidjeti i čuti kako u lokalnom kafiću odbacuju novinu nakon dvominutnog prelistavanja i sad već standardnu opasku „u OVOM nemaš što pročitati“. Grad Rijeka, generacije čitalaca i novinara, kao i povijest novina zaslužuju takav rasplet.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Rijeka danas

 

1 COMMENT

  1. vičević je u ono vrijeme objavljivao šovinističke tekstove, nazi orijentacije. nije on bio nikakav vizionar.

    sjećam se brojnih fašističkih pamfleta gdje su prozivani ljudi, sugrađani, kojima je jedini grijeh bila drukčija nacionalnost, iz pera željka ljubobratovića, božidara petera… sve je to amenovao tadašnji urednik vičević.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here