Boris Bradarić: Neoliberalizam, SDP, HDZ, Milanović i udruga Franak
Zašto betonirati samo franak? Kako je rekla nezavisna zastupnica Martina Dalić, betonirajmo i euro na 6 kn, a dolar na 5 kn. U cijelu priču upustio se i naš veliki socijaldemokrat Komadina. On je napomenuo kako je ovo prvi put da ‘neoliberal’ Milanović ustaje u obranu gladnog i napaćenog hrvatskog naroda kojeg su gramzljive banke odlučile oderati. To je pravi put. Napasti tu neman od neoliberalizma koji je Hrvatsku doveo do prosječkog štapa. Neuk čovjek bi vjerojatno čak i pustio suzicu na takve ‘srcepajuće’ i ‘dobronamjerne’ riječi našeg Župana.
Takve izjave gnjušanja nad sveprisutnim neoliberalnim kapitalizmom čujemo sa svih strana. Od nekih hrvatskih doktora ekonomije, visoko pozicioniranih zaposlenika državne uprave, novinara koji su na državnim jaslama, nesposobnih političara, bez obzira jesu li na na vlasti ili opoziciji.
Ovi uporni kritičari ‘hrvatskog neoliberalizma’ rijetko će jasno definirati građanima što je to uopće ‘neoliberalni kapitalizam’, zašto bi on uopće bio nešto negativno i gdje ga oni u Hrvatskoj vide?
Za neupućene, sam pojam neoliberalnog kapitalizma je novijeg datuma i proizvod je, rekao bih, zastrašivanja neukog puka kako bi se sakrila vlastita odgovornost izvršne, zakonodavne i sudske vlasti. Znači onih koji određuju, kontroliraju i sankcioniraju ponašanja svih nas u društvu.
Što o definiciji neoliberalizma kaže Wikipedia? Neoliberalni kapitalizam bi bio ekonomski sustav koji se temelji na slobodnom tržištu bez državne kontrole, pa se tako neoliberali protive državnom intervencionizmu, subvencijama, porezima, elementima socijalne države, javnom školstvu i zdravstvu, državnim bankama i sl., a podržavaju liberalizaciju tržišta, privatizaciju i smanjenje ovlasti državnog aparata.
Po Komadini i njemu sličnim likovima iz Sherwoodske šume, Hrvatska živi u u uvjetima nereguliranog slobodnog tržišta, podivljalog kapitalizma, niskih poreza, te minimalnog državnog interveniranja u ljudske odnose i vrlo niske razine državne potrošnje.
Je li to ipak tako, te ako imate volje, provjerite iz stavki koje su navedene kolumni ‘Tko je John Galt‘:
•prosječan radnik na prosječnoj plaći, odmah u startu, prije nego što svoj novac uopće vidi na računu, državi je prisiljen predati preko 40% svoje bruto plaće (također vidi “Koliko dana u tjednu radimo za državu?” ), dakle, tu ne računamo ono što će kasnije isti taj pojedinac platiti državi kroz potrošnju i razne skrivene namete, trošarine, TV pretplatu, inflaciju, i slično, već samo što je radnik dužan platiti samim time što je nešto zaradio
•porez na dodanu vrijednost (PDV) iznosi 25%, u svijetu višu stopu imaju samo Mađarska i Island
•ako poduzeće ostvari profit, oporezuje se još dodatno 20%
•imamo izrazito progresivno oporezivanje na dohodak, pa je netko tko radi za 10 000 kuna neto prisiljen davati državi više od pola svoje bruto plaće, što ima vrlo loš učinak na motivaciju, a vrlo stimulativan za emigraciju
•na državnu potrošnju otpada skoro polovica GDP-a
•svjedočimo kontinuiranom rastu državnog proračuna, od čega najveći dio odlazi na plaće zaposlenima u državnim tvrtkama i mirovine
•nas država košta godišnje više nego solidan novi automobil
•ste obavezni koristiti državnu fiat valutu kao novac
•država propisuje visinu minimalne zarade, ali i druge uvjete radnog odnosa poput radnih sati, godišnjeg odmora i sl.
•država određuje maksimalne visine kamatnih stopa
•država godišnje sa oko 5 milijardi kuna poreznih obveznika subvencionira povlaštene industrije, tj. oduzima od produktivnog stanovništva kako bi stimulirala ulaganje u neproduktivne sektore (samo brodogradilišta su porezne obveznike koštala preko 30 milijardi kuna)
•više od 70% hrvatskih birača živi na trošak države
•je teško pronaći neku djelatnost koju možete obavljati a da ne plaćati neki poseban dodatni oblik poreza; tako imamo posebni porez na kavu, posebni porez na bezalkoholna pića, posebni porez na motorna vozila, trošarine na alkohol, trošarine na duhanske prerađevine, trošarine na energente i električnu energiju, poreze na dobitke od igara na sreću, porez na premije od osiguranja od automobilske odgovornosti, porez na nasljedstva i darove, porez na promet nekretnina, porez na cestovna motorna vozila, porez na plovila, porez na potrošnju, porez na kuće za odmor, porez na automate za zabavne igre, porez na tvrtku ili naziv, porez na korištenje javnih površina, itd. (cijeli popis dostupan na: http://www.ijf.hr/upload/files/file/porezi.pdf ), a po svemu sudeći, uskoro dobijamo i porez na štednju
•je svaki porezni obveznik obvezan financirati državno zdravstveno osiguranje, bez obzira koliko koristi usluge državnih zdravstvenih ustanova
•je svaki porezni obveznik obvezan financirati državno mirovinsko osiguranje koje je zapravo Ponzi shema osuđena na propast
•je osnovno i srednje školstvo obavezno, i na koje država polaže monopol (iako je dozvoljeno otvaranje i privatnih škola, nakon dobijanja brojnih dozvola od države, one moraju svoj plan i program uskladiti s državnim kurikulumom), a financira se novcem oduzetim poreznim obveznicima
•je većina institucija visokog školstva još uvijek u državnom vlasništvu, a financira se većinom novcem oduzetim poreznim obveznicima, bez obzira koliko (bez)perspektivan određeni studijski smjer bio
•još uvijek imamo državnu televiziju koju je svaki vlasnik TV aparata prisiljen plaćati, bez obzira gleda li program ili ne
•država propisuje otkupne cijene i kvote voća i povrća
•država polaže monopol na vodoopskrbu
•država polaže monopol na upravljanje šumama
•država pomoću državne “razvojne banke” poreznim novcima stimulira privatna ulaganja
•postoji preko 20 državnih legalnih kartela koji onemogućavaju tržišno natjecanje u odnosnim reguliranim industrijama
•država donosi sulude strategije razvoja u turizmu
•se sportski klubovi dobrim dijelom financiraju putem gradskih, općinskih i županijskih proračuna
•država još uvijek financira katoličku Crkvu iz proračuna, ali i još mnoge brojne “nevladine” organizacije, udruge, kao i “neprofitne” medije od kojih su većina anti-kapitalističke provenijencije
•postoji 245 parafiskalnih nameta
•je svako poduzeće prisiljeno plaćati dodatno godišnju članarinu Hrvatskoj gospodarskoj komori
•je svaka pravna ili fizička osoba koja se bavi nečim vezanim uz turizam obvezna plaćati godišnju članarinu Hrvatskoj turističkoj zajednici
•više od pola cijene goriva plaćate državi
•imamo posebne pravilnike o kakvoći paprike, pravilnik o stavljanju na tržište sjemenskog krumpira, pravilnik o utvrđivanju najviših maloprodajnih cijena naftnih derivata i sl.
•vas država kažnjava ukoliko se usudite ugrožavati njen monopol na području socijalnih pomoći
•država subvencionira batine
•potencijalni budući premijer poduzetnike ne smatra građanima
•itd…itd…
I sada se vratimo na ‘one man show’ perfomans premijera Milanovića, koji nije želio sačekati da se ministar Lalovac cijelu stav kulturno dogovori s bankama, nego je eto tečaj franka zabetonirao za buduću Vladu. Znači, samo konverzijom svih kredita u kune, Hrvatska narodna banka bi ostala bez 70% svojih deviznih rezervi. U tom slučaju HNB neće biti u stanju braniti tečaj eura i sve ostale kredite koji imaju valutnu klauzulu. Za razliku od Mađdara, 80% hrvatskih građana (izbjegavam riječ Hrvati) štedi u nekoj stranoj valuti a ne u HRK. Pretvoriti sve stambene kredite u kune neminovno povlači i činjenicu da se i štednja građana mora konvertirati u kune kako bi se imalo dovoljno kunskih depozita. Da li ćete kao građanin uzeti valutu bankrotirane države koja u odnosu na broj stanovnika ima najveću i najbeskorisniju upravu na cijelom svijetu? Pa sigurno da nećete. Kao građanin EU imate pravo svoju ušteđevinu odnijeti u bilo koju EU banku i na taj način je spasiti od ‘državnog neoliberalizma’.
Taj ‘hrvatski neoliberalni kapitalizam’ (kako ga opisuje naš Župan) je u stvari ‘državni socijalizam’ koji su prakticirale i lijeve i desne vlade svih ovih godina.(boris bradarić)
