Predizborno vrijeme donosi svakojake ideje, prijedloge i obećanja. U proteklim decenijama, pred svake izbore, naslušali smo se budalaština i besmislica, koje su, gle čuda, ponekad i ponegdje čak i ozbiljno shvaćane iako su graničile sa znanstvenom fantastikom i/ili dosjetkama iz čuvenog Monty Paytona.
Lude li zemlje u kojoj, što je ideja ili obećanje luđe, to se biračima čini više mogućima. Teško je to objasniti, ali tako je.
Nedostaje prostora za postavljanje pitanja, suprotstavljanje argumentima, traženje suvislih odgovora i provjeravanje kredibiliteta onih koji obećavaju. Mislim da bi građani koji imaju znanja i kompetencije u pojedinim područjima trebali reagirati na pojedine “ideje“ i obećanja koji su očigledno, nesuvisli, neprovedivi ili čak i štetni.
Kako je moje ekspertno područje odgoj i obrazovanje ne mogu otrpjeti predizborne besmislice SDP-a koji posljednjih dana najavljuje provođenje „Jokićeve kurikularne reforme“ u lokalnim zajednicama u kojima pobijede. To ne samo da je besmislica nego je i opasna priča koja dugoročno može imati nepopravljive posljedice, ako se u realizaciju obećanja doista i upuste. Sumnjam, ali ipak.
U situaciji kada se, očigledno, SDP ljulja i iznutra, ali i u zajednicama koji su bili njihovi bastioni , važan je svaki glas pa se netko sjetio onih pedesetak tisuća ljudi koji su prije, otprilike godinu dana, izašli na ulice i zatražili da se omogući suvremenije obrazovanje budućim generacijama. Tražili su da se djecu nauči kritički misliti, osposobi ih se za novo doba opskrbljujući ih potrebnim znanjima i kompetencijama…Tražili su da se zaustavi retrogradni desant na struku koja je s puno entuzijazma i srca radila na osuvremenjivanju kurikuluma. Pošteno i sa strašću. To se nije dogodilo! Podsjećam, do siječnja 2016. vladao je SDP. Tada ih masovna traženje i prosvjedi nisu brinuli i nisu se sjetili na valu tog nezadovoljstva nešto učiniti. I tada, kao i sada, bavili su se trgovinama, prebrojavanjima, koalicijama i tko zna čime sve ne…Rezultate smo vidjeli.
I nakon svega, SDP bi eto, budući da nije u prilici zbog političkih nezgoda to činiti s vrha vlasti, obećao da će to činiti na lokalnim razinama u kojima osvoji vlast. „Bottom up“ kako oni to moderno kažu. Kad su bili u poziciji nisu, a sada kada su u opoziciji – bi! Ma dajte!
Evo, ja ih kao građanka, aktivna sudionica Kurikularne reforme (jedna od onih petstotinjak) profesionalka u područja odgoja i obrazovanja molim da to – ne čine! Dosta je bilo štete koju su učinili nestručnjaci koji misle da razumiju sustav odgoja i obrazovanja te da tu ne treba neka velika mudrost. Uvedeš ovo ili ono, po sluhu, ono što se čini traženo od javnosti. Pojma nemaš čemu to služi kako se realizira i koji će rezultati biti,ali koga briga. Nađeš nekog frenda u sveučilišnoj zajednici koji ti to „nešto“ recenzira i kaže da je baš super . I eto, nema problema. A problem ima. I ogromni su.
No vratimo se smiješnom obećanju s Iblerova trga kako će se kurikularna reforma provoditi lokalno i argumentima zašto je to nerealno, besmisleno i štetno.
Kao prvo, temeljem zakonskih odredbi jedinice lokalne samouprave ne mogu i ne smiju intervenirati u propisane nastavne planove i programe. Ono što mogu to je nadograđivanje standarda u materijalnom smislu, financiranje potreba roditelja poput produženog boravka, cjelodnevnog boravka, brinuti o stanju zgrada, prostoru, okolišu, ponudi eventualnih tečajeva, aktivnosti i sl. za koje učenici i roditelji iskazuju potrebu, ali i to uz suglasnost nadležnih institucija,odnosno, nadležnog ministarstva.
Kako to političari misle implementirati kurikularnu reformu na lokalnoj razini, doista nije jasno? Kako misle redizajnirati nastavne predmete, područja i međupredmetne teme prema predlošcima koje su izradili stručnjaci u Cjelovitoj kurikularnoj reformi? Niti to znaju niti smiju, a što je najgore, a zato i poduzimaju ovo , niti razumiju.
Strategija obrazovanja, znanosti i tehnologije krovni je dokument prihvaćen u Saboru,gotovo jednoglasno, i odnosi se na nacionalnu razini te se iz njega izvode mjere i aktivnosti koje bi trebale garantirati istu razinu standarda za sve dijelove Republike Hrvatske.
Reformski zahvati, bilo koje vrste,ako žele uspjeti moraju zadovoljavati tri osnovne pretpostavke: moraju predstavljati konsenzualni dogovor društva o tome što se želi, moraju počivati na znanstvenoj analizi postojećega i projekciji željenoga te, ne manje važno, njihova provedba ne smije narušiti ničija prava tj. moraju garantirati jednakost šansi svim korisnicima, u ovom slučaju učenicima.
Ništa ne razumijevajući, mudraci s Iblera trtljaju nešto uvođenju nekakve lokalne inačice Građanskog odgoja pa onda, ako fali informatika, pa onda ne znam što…financijska pismenost i tako, to…Nešto!
Konceptualno, promjena koju je Cjelovita kurikularna reforma promovirala jest upravo ne-nagomilavanju predmeta, ne fragmentiranju znanja i ne- papagajskog reprodukciji koja je još uvijek, najpoželjnija u našem sustavu odgoja i obrazovanja. Razumijevanje promjene te paradigme je ključno.
Nadalje, čak i kad bi se nešto lokalno uspjelo redizajnirati, znači li to da bi učenici u Osijeku, Špišić Bukovici, Solinu ili Stonu bili u povoljnijoj poziciji i bolje, recimo, obrazovani od onih u Raši, Kastvu, Virovitici ili Hodošanu? Što to znači uz odnosu na prava sve djece u RH na kvalitetno obrazovanje?
I na koncu, znači li to da bi, ovisno o svjetonazorskim stavovima lokalnih političkih pobjednika oni mogli, isto tako, intervenirati u svoje lokalne obrazovne institucije?
Mogu li, recimo, ako negdje pobijedi neka konzervativna stranka uvesti , ne znam, izborni predmet Kreacionizam. Ili neke malo žešće lijeva stranka ponovno aktualizirati „Osnove marksizma“? Po logici mudraca s Iblere,mogla bi? Zašto ovi mogu, a oni ne?
I zato, ne igrajte se onime što ne razumijete. Ne obećavajte kao očajnici jer djeca su nam jedina šansa, a njihovo kvalitetno obrazovanje jedini je izlaz za njih, a bome i za nas.
To niste prepoznali, niste imali petlje to podržati i sada se ne trudite uvaljivati nam brigu za odgoj i obrazovanje budućih generacija- lokalno. Nitko iskreno o tome ne brine, a obećanja koja se prije izbora, a i kasnije daju služe samo čupanju glasova kako biste sebi samima osigurali budućnost. Ne nama, ne djeci ove zemlje, nego jedino i isključivo – sebi.
U dvadeset i nešto godina naučili smo, nadam se, razlikovati parole od stvarnih djela. Riječi smo čuli previše – djela premalo. Više ne bi smjeli slušati, sada treba gledati. I reagirati!
