U Kanadi se ovih dana konoplja legalizirala, kao što je već i u mnogim drugim zemljama, što je realno gledajući i normalno s obzirom da se radi o običnoj biljki, a ne o atomskoj bombi (koja je uzgred legalna). Nije mi namjera ovdje pisati o prvome što vam padne na pamet kad se spominje trava, o pušenju, jer osim što ne pušim, ne povezujem te pojmove na taj način. Naprotiv, postoje mnoge studije koje preparate na bazi kanabisa svrstavaju u efikasne lijekove, koji se ne puše, što je vjerojatno, u biti najbedastija moguća primjena zbog nuspojava dima, katrana itd, već se uzimaju na razne druge načine. Postoje i studije kako uzgoj korisno utiče na privredu, na tlo i na koješta.
Bez obzira što je kod nas već godinama prisutna (sramežljivo izgovorena) ideja o legalizaciji, za sada bolesni i potrebiti ilegalnim putevima nabavljaju ono što smatraju da im je potrebno. Tako dolaze u poziciju da osim što su bolesni budu i zakonski gonjeni, a organiziranog djelovanja po tom pitanju nema. Bar ne koliko bi moglo biti. Svi mudro šute. I čekaju da GOD-ot nešto učini.
Zanimljivo mi je kako je u zadnjih mjesec dana u nekoliko policijskih akcija zaplijenjeno više desetaka kilograma trave, na moru, a evo i ovih dana u Zagrebu. Čitam u vijestima da će zaplijenjena roba biti spaljena, pa sumnju na stranu oko toga hoće li zaista tako biti, ostaje mi u glavi samo jedno pitanje:
Koliko osoba može dobiti svoju porciju lijekova takvom spaljenom pošiljkom?
Je li danas zaista bitniji papir (biroKroacija) i protokol – od čovjeka, moraju li se čekati vjekovi da se netko nečeg sjeti, a onda još više vjekova dok to netko izglasa, i koliko vode će Savom proteći dok jedinu korist od spaljenih kilograma trave imaju ptičice iznad spalionice.
Zato vrijeme čekajte u redu u pretrpanim bolnicama, koje pucaju po šavovima, i čekajte milost sve nervoznijih djelatnika, koji bi i sami trebali ponešto od spaljene robe. Da se smire.
