Odnos koji Tjedan suvremenog plesa (TSP) pokazuje spram javnog novca u najmanju je ruku bezobrazan. Kao što smo pisali u tekstu Metastaze suvremene plesne scene, šačica pojedinaca koja tvori interesnu grupu muze javna sredstva na razne načine. I to milijunske iznose. Podsjetimo, istu ekipu nalazimo u vijećima za dodjelu sredstava Ministarstva kulture i Grada Zagreba, potom zaposlene (s upitnim kvalifikacijama) na Akademiji dramskih umjetnosti (ADU), srednjim i osnovnim plesnim školama, po upravnim odborima strukovnih udruga (Udruženje plesnih umjetnika Hrvatske – UPUH), po žirijima koji sami sebi dodjeljuju nagrade – Hrvatskog glumišta, po projektima u kojima sami sebe selekcioniraju i opet si isplaćuju honorare – plesna mreža, i već dvije godine selektirani na TSP. Jedini je to slučaj gdje minnistarstvo financira REPRIZNI PROGRAM! Ekipa je to koja podržava zapošljavanje koje nije u skladu sa zakonom, koja u zapisnicima otvoreno kazuje o pranju novca, čak prijete kaznama članovima koji to ne žele – smanjenjem honorara. Dodjeljuju sami sebi novčana sredstva. Dok stotine ostavljaju na nuli. Pri tome, svaki pokušaj drugačijosti guši se strelovitom brzinom.
Treba li Hrvatskoj takva plesna scena? Treba li u Hrvatskoj takav/vi festivali? Kako takva nakaradna kultura generira društvo? Ova pitanja postavljam samo iz perspektive nekoga tko sufinancira takve bedastoće. Sufinancira kao porezni obveznik. Da su navedene družine i festivali financirani privatnim novcem, pitanje ne bi imalo smisla. Ovako? Kako ovakve metastaze nagrizaju društvo?
Svi ti hopa cupa plesači (čast izuzecima) u svom konceptualizmu idu do neprepoznatljivosti i sve više odbijanja ljudi, publike. A plaćeni su porezima SVIH građana. Dakle i one majke koja crnči od jutra do sutra, trpi kojekakve poslodavce, koja mora šutjeti kad joj se krše prava i radi nedjeljom, praznikom ko stoka u nekom trgovačkom lancu, a sve da bi svom djetetu mogla osigurati osnovne stvari za školu – možda. Plaćeni su i porezima onih koji pola dana čiste katrane u tankovima bodova, koji će vjerojatno daleko ispod prosjeka životnog vijeka zauvijek zatvoriti oči, vare po suncu, postavljaju skele na buri na visinama, buše, kopaju, a da bi svojoj djeci osigurali možda sendvič. Bili smo svjedoci prošle školske godine kako mnoga djeca nisu imala niti 5 kn dnevno za marendu! Svit ti skakači plaćeni su poreznim novcem svih koji jedva preživljavaju, koji podnose torture i koji se još nadaju da će biti bolje. Da će vidjeti osobu do koje im je stalo, da će potomcima osigurati najbitnije, da će moći pokopati voljene. Izmoždeni, iscjeđeni, iskorišteni u ovoj crnoj tranziciji.
I od te bijedne zarade pune proračune kojima onda velebna nekolicina, u najmanju ruku u sukobu interesa, sama sebi financira milijunske iznose. Da bi malo skakali. Jer više ne plešu jer niti ne treniraju. Da bi malo intelektualno masturbirali. Dok jedan udiše katran druga malo zijeva na sceni. Dok jedna zbog trpnje i stresa podnosi maltretiranje i pretvara si tijelo u potencijanu bombu koju će izjest rak, drugi se debljaju i puni sala predstavljaju suvremene plesače. Dok je drugima muka i gledaju hoće li biti nagrađeni pet dana godišnjeg s djecom i voljenima, drugi sami sebe nagrađuju nagradama hrvatskog glumišta. Dok se jedni pored svojih kvalifikacija ne mogu ostvariti, zaposliti i događa se egzodus, masovno iseljavanje, sve ih više napušta Hrvatsku, drugi se nelegalno zapošljavaju u svim razinama, pa još sjede u vijećima, pa još u upravnim tijelima i nije im dosta. Sve pod paskom kojekave izvrsnosti, genijalnosti i ludila od umjetnosti. Mnogima s kojima pričam dođe samo da se izriga.
Nadalje, takvim ponašanjem, osim koruptivnih elemenata, pokazuje se i kako se rad, učenje, obrazovanje ne isplati. Jer to je nebitno. Važno je tko koga pozna. Ako se tako srozavaju vrijednosti, onda se metastaze šire s plesne umjetnosti na društvo uopće. Problem je što su instalirani upravo oni koji nemaju kvalifikacije za poučavanje. Bez škola, ili bez odgovarajućih škola. Pa zato u Hrvatskoj niti nema profesionlnih poučavatelja suvremenog plesa. Sve neki miš – mašovi, lažnjaci, uhljebi, fini medijski razigrani. To je problem čije će se posljedice tek vidjeti.
Svojom bahatošću u vremenu u kojemu je novaca sve manje pitanje je kakvi se novi projekti stvaraju i koliko ih se stvori. I što se plaća. REPRIZNI program TSP možda znači da nije bilo dovoljno novih programa. Barem onih podobnih. Mirna Žagar, umejtnička ravnateljica TSP možda bi jasnu u snažnu poruku poslala da je u potpunosti izostavila hrvatski program. To bi bio stav. I propitivanje. Ovako, TSP postaje katalizator suvremeno plesne opačine.
I onda se zapitate koliko su te velebne, zadivljujuće, izvrsne, genijalne predstave od kojih valjda padnete u nesvjest kad ih vidite, privukle ljudi. Koliko su na TSPu prodali ulaznica za svaku od tih izvedbi. Pošaljete pitanje i odgovor ne dobijete!? Zanimao me broj sudionika famozne neKonferencije i podatke o prodanim ulaznicama, kao i onima gratis.
Odgovor koji sam dobio je fascinantan:
“(Ne)Konferencija je okupila široki presjek stručnjaka i ljubitelja plesa, kao i onih koji podržavaju razvoj plesa u HR (predstavnici Ministarstva kulture RH, Hrvatski sabor kulture, predstavici EUNIC Hrvatska, predstavnici Goethe Instituta, Instituta Cameo, Portugal, Austrijski kulturni forum). Predstavljene su inicijative koje postoje i o kojima umjetnici ili strukture razmišljaju. Prisutni neKonferenciji, koja je organizirana u okviru 32. Tjedna suvremenog plesa a u suradnji sa UPUH-om imali su prilike čuti o iskustvima iz drugih zemalja te razmijeniti iskustva i ideje s predstavnicima iz raznih zemalja EU i regije (Liz King -d.id, Obertwart, Walter Heun, Tanzquartier; Paulo Ribeiro, Teatro Viriato, Viseu, Portugal; Bettina Masuch Tanshausn nrw, Dusseldorf, Njemačka; Atanas Maev, Derida Dance, Sofija, Bulgarska; Matjaž Farič, Flota, Slovenija; Krištof Farkaš i Orsi Balint, K1 Asocija kritičar KOM blog, i Festival pokreta, Budimpešta, Mađarska; Kristin de Groot, Dansatelier, Rotterdam, Nizozemska; Roberto Cassarotta, B-Motion Festival, Bassano del Grappa, Italija; Ingrida Gerbutavichiute, New Baltic Dance Festival, Lithuania; Inta Balode, kritičar, kurator Latvija; Thierry Gourmelain, La Galerie Choregraphique, Francuska; Laurent van Kote Ministarstvo kulture Francuska; Ariella Vidach, Milano, Italija; Claudio Prati, Lugano, Švicarska; Katharina Mashenka Horn, Vir de Nif, Berlin, Njemačka; Ilir Kerni, Tirana, Albanija; Paul Johnson, DanceHouse, Dublin, Ireland; Kersin Evert, K3, Hamburg, Njemačka; Tatiana Galleau, CDC La Pacifique, Grenoble, Francuska; Mathias Quabbe, K3 – Hamburg; Elisabetta Bisarro, CDC La Briquetterie, Paris, Francuska). neKonferenciji su prisustvovali, i svoje inicijative i djelovanje unutar prakse u Hrvatskoj, prezentirali predstavnici ITI-a Kretanja, Ilijana Lončar, Slavonska Požega, Melita Spahić-Bezjak Karlovac, Sanja Tropp Fruhewald, Varaždin, Plesna Mreža Hrvatske (Karolina Suša, Rajko Pavlić), Nela Sisarić, IKS Festival, Split (putem interneta), Branko Banković i Bosiljak Vujović Mažuran (Studio za suvremeni ples te inicijative i suradnje sa hrvatkim festivalima poput TSP-a, Perforacija te suradnja unutar EU projekata poput Suradnje sa kompanijom WEE iz Norveške), BADco na temu iskustava EU projekata te razmišljanja o budućnosti unutar konteksta razvoja kolektiva te inicijative u kojima su trenutno aktivni ili će pak postati aktualnima. Razgovorima su prisustvovali i zainteresirani umjetnici koji su sudjolovali u neKonferenciji, kao i oni koji su ovu konferenciju iskoristili kako bi se upoznali sa stranim kolegama i promotorima ili pak obnovili takva poznanstva.
Dinamični dijalog i razmjenu ideja, iskustava te razgovori koji su se odvijali, a koji su se dotakli nacionalnih strategija, načina rada kako kreativnih procesa tako i struktura uključujući načini na koje su kolege iz inozemstva utjecali ili utječu kroz politički aktivizam i dijalog s političkim i drugim strukturama, koji odlučuju o procesima organizacije i uvjetima rada unutar sektora suvremenog plesa.
Intenzivni program upotpunjen je prezentacijom festivalske selekcije hrvatskih autora.
Iz perspektive organizatora, konferencija je ispunila očekivanja te smo zadovljni pozitivnom reakcijom kako gostiju tako i prisutnih profesionalnih djelatnika iz Hrvatske. Također smo zadovoljni pozitivnim reakcijama promotora na razinu kvalitete kao i raznolikost programa kojeg su mogli pratiti. Dodatno nam je zadovoljstvo da se i domaća publika odazvala te time pokazala da ovi naslovi bez obzira da li već neko vrijeme na repertoaru ili su novijeg datuma imaju svoju publiku, te smo zadovoljni ostvarenim planiranim kapacitetom gledališta od u prosjeku 79% uz posjtetitelje, goste festivala, akreditirane novinare.
Nažalost, trenutno nismo te ćemo tek po završetku Festivala raditi točnu evaluaciju svake predstave te ćemo potom imati i točnu statistiku.“
Dakle, umjesto broja sudionika dobili smo lijepi osvrt. Ali, NIJE se imalo vremena za brojčane pokazatelje prodanih ulaznica! Znamo samo da je 79% prosjek popunjenosti. Distribuciju te popunjenosti ne znamo. Jedva čekam statistiku. I statističke testove. I statističku analizu.
Ovo postavlja dodatna pitanja. Ako u TSPu ne znaju točan broj prodanih ulaznica kako su računovodstveno „sredili“ ulazne i izlazne stavke? Kako su riješili mjesečne bilance? Je li moguće računovodstveno i knjigovodstveno sve riješiti, a da se ne zna koliko je prodanih ulaznica – točno? Kako se mogao izračunati postotak ako se ne zna točan broj ulaznica? Jesu li iz TSPa u najavi novi doktori matematike? S novim teorijama?
Ako je sve pak računovodstveno i knjigovodstveno točno onda se zna točna distribucija ulaznica. A to znači da ih iz TSPa nisu htjeli dati! Jer, ako nakon svih gadarija ispadne da je malo publike, onda je apsurd uhljebivača i pijavica koje crpe sredstva poreznih obveznika koji crnče da bi oni skakutali još i veći. Osobno sam bio na izvedbi Koreografske fantazije br. 1 na lanjskom TSPu gdje nas je bilo 5 u gledalištu!
Zar s tolikim milijunima TSP nema osobu koja može dati informaciju o ulaznicima? Treba li možda još 250.000,00 kn pa da se zaposli samo osoba koja će samo to raditi – borjati pulaznice. Možda jedna da to radi honorarano, a već je zapsolena na ADU. Ili da to bude projekt. Konceptualni. Koji bi se zvao BROJIM A NE IZBROJIM. Prijave ga na ministarstvo. A tamo gle, sjedi persona koja radi na ADU. Pa odobri milijunčić. Onda to rade oni iz UPUHA zajedno s onima iz škole Ane Maletić. Pa prijave to na nagradu HR glumišta. Gdje sjede u žiriju ljudi iz organizacije koja će raditi projekt i oni iz Ane Maletić. I naravno, dodijele si nagradu. A onda se to prikaže na TSPu i svi zajedno svrše.
Dok prodavačice prodaju nedjeljom, tokari tokare na vjetru zimi i vrućini ljeti, neki drugi skupljaju kataran, drugi se natežu skelama …i svi se nadaju da će vidjeti osmjeh…na licima onih koje vole…i sreću u očima djece kad im uzmognu dati 5 kn. Za marendu.
