Obiteljsku sagu „Tri zime“ Tene Štivičić u režiji Ivice Buljana, višestruko nagrađivanu dramu, imali su prilike, konačno,vidjeti i riječki gledatelji.
Riječ je o, zasigurno, ponajboljoj drami zadnjih godina u Hrvatskoj. Drama je originalno pisana na engleskom jeziku, praizvedena je u National Theatru u Londonu, a režirao ju je Howard Davies, jedan od najuglednijih kazališnih redatelja u Velikoj Britaniji. TeniŠtivičić donijela je i prestižnu nagradu Susan Smith Blackburn Prize čime je postala najuspješnija hrvatska dramatičarka.
Od Londona, preko Ljubljane do Zagreba, a sada, evo i Rijeke, „Tri zime“ sjajna su epska saga o četiri generacije žena u jednoj obitelji čije živote pratimo kroz tri povijesna razdoblja, ono 1941., potom 1991. i na kraju 2001.
Iako su neki kritičari dramu opisali kao konzervativno režiranu, mislim da je upravo to jedna od njezinih vrlina. Tekst Tene Štivičić koncentriran je na osobe i njihove patnje, stradanja, odluke, izbore, posljedice…Konteksti se mijenjaju, a ljudi se prilagođavaju, ispadaju iz igre, napreduju, postaju utjecajni ili nestaju sa scene…
Kako se snalazimo u prijelomnim vremenima i koliko sami možemo utjecati na vlastite živote samo je jedno u nizu pitanja koje ova drama postavlja.
„Tri zime“ čitaju se na više razina. Priča je to o vremenima i „vremenima“, o izborima, kukavičluku, nepravdi, nemoralu, ali i snazi i nadi. Priča je to i o ženama, onima koje šutke, na svojim leđima, nose čitave obitelji, ali i one koje su pobunjene i zbog toga stigmatizirane.
Drama je organizirana tako da sferična pozadina obznanjuje o kojoj se „zimi“ radi, ali ona služi i kao zrcalo u kojemu se ogleda naličje događanja na sceni.
Sve počinje večer uoči vjenčanja najmlađe članice obitelji Kos da bi se kroz flashbackove u prošlost razvila priča o „današnjem trenutku“. Saznajemo pozadinu raspada bogate građanske obitelji Amruš od koje je ostala vila, u kojoj je mladenkina prabaka Monika radila kao sluškinja, ostala trudna i bila izbačena zajedno s tek rođenom kćerkicom Ružom.
Ruža , vanbračno žensko dijete, svoj put nalazi priključujući se partizanskom pokretu što joj, nakon rata, omogućava izbor stana te ona izabire- vilu u kojoj je njezina majka bila služavka.
„Sada ćeš biti gazdarica ove kuće, a ne služavka!“
Ruža i njezin muž domobransko-ustaškog backgrounda imaju dvije kćeri Mašu i Dunju od kojih svaka ima svoju priču.
Maša je prava majka, domaćica. Ona neprekidno brine o svim potrebama svoje brojne obitelji, neprestance kuha, hrani ih, pomiruje, balansira, blaga je i topla, a opet, neizmjerno snažna.
Njezina sestra Dunja, razočarana je bivša supruga zlostavljača koja je živjela u Njemačkoj, ali je zbog dugotrajnog sudskog spora s bivšim suprugom osiromašila i vratila se kući.
Dvije Mašine kćeri, Alisa i Lucija imaju posve drugačije poglede na život od svojih roditelja. Alisa živi u inozemstvu, zbunjena je intelektualka koja jedva preživljava, ali postavlja pitanja i istražuje sve dok ne isplivaju mračne obiteljske tajne. Lucija je pak vrckava, praktična mlada žena koja se suočava sa stvarnošću i svojom udajom za tajkuna vrlo upitna morala i prošlosti, spašava obiteljsku kuću, ali i egzistenciju svojih ostarjelih roditelja i tete.
Otac obitelji, Vlado Kos, sveučilišni je profesor , poštenjačina koji se nije snašao u (naj)novijim vremenima pa je dobio otkaz. On je idealist, drži se svojih moralnih načela,ali samo glumi glavu obitelji, a zapravo je bespomoćan i izgubljen. Ostali muški likovi pojavljuju se sporadično bilo da je riječ o bivšem Alisinu dečku koji pati od PTSP-a, Dunjinom mužu zlostavljaču i slabiću ili ostarjelom ocu Dunje i Maše. Muški su likovi ti kojima treba pomoć, smjer i briga, a ženski likovi vode priču, kadre su istrpjeti i najgore stvari i uvijek nalaze načina da prežive, manje ili više „oštećene“.
Glumačka postava ove odlične drame fascinantna je. Ksenija Marinković izvrsno je utjelovila Mašu i njezino tiho trpljenje kao i vjeru u bolju budućnost. Ksenijina Maša je toliko prirodna i topla i toliko podsjeća na one obične žene koje susrećemo u susjedstvu ili vlastitim obiteljima.
Alisa, koju glumi Jadranka Đokić također je bila sjajna, ali definitivno, zvijezda predstave je mlada Luca Anić koja glumi Luciju. Prvi glumački zadatak u kojemu glumi djevojčicu od deset godina koja je stalno prisutna u obiteljskim događanjima, krizama, dilemama, odradila je fascinantno. Bila je doista mala djevojčica koja postavlja ona pitanja iz „dječjih usta“ koja znaju biti toliko iskrena i toliko neugodna. Kao mlada žena, Lucija zna što želi i kako, u novim uvjetima, do toga doći. Ipak, njezina je udaja, zapravo, žrtva za obitelj i sve te ljude koji su u njihovoj vili živjeli kroz desetljeća, prabaka Monika, baka Ruža, djed, njezina obitelj, teta i prijatelji u drugim stanovima. Lucija nije sentimentalna na prvu, ali je zapravo duboko sentimentalna. Luca Anić svoju je Luciju dobro kreirala, i kada viče i kada noću raspravlja sa sestrom i kada objašnjava zašto se udaje. Lucija je nova generacija koja preživljava u novim uvjetima.
Nina Violić, koja glumi Karolinu jedinu preživjelu nasljednicu kuće Amruš svojom je humorističnom interpretacijom ,dala predstavi poseban, pomalo Almodovarovski, ton.
„Tri zime“ dobro je strukturirana, ispričana i uprizorena drama. Još jedna od onih u kojima vidimo svu tragediju ljudskih sudbina u povijesnim mijenama. Jedna od onih u kojima nema crno-bijele tehnike i u kojima je svačija istina i percepcija legitimna. Upravo zato jer je osobna i jedinstvena.
Tema povijesnih mijena kroz obiteljske odnose očito je postala omiljena među hrvatskim piscima. Prije „Tri zime“ njome se bavila Ivana Šojat u svom nagrađivanom „Untersdatu“, a „Doba mjedi“, genijalni roman Slobodana Šnajdera daje pak potpuno drugačiji, muški, ali i općeljudski rakurs njegovoj obiteljskoj sagi.
Prepuno gledalište riječkoga kazališta svjedoči da su gledatelji željni dobre drame, pametnih tekstova i dobrih glumačkih izvedbi. „Alternativna“ i kontroverzna uprizorenja koje su postale neka vrsta brenda riječkoga teatra, često predstavljaju „carevo novo ruho“ za koje se analize/kritike niti ne očekuju.
Stoga je čudno da o „Tri zime“ nismo mogli pročitati ni retka u lokalnim medijima, osim najave događaja i kritike „Nataše Govedić o zagrebačkoj premijeri u svibnju ove godine.
Jednodnevni bljesak, a sve je ostalo – šutnja!
Mirjana Kazija
