Klobučarićev trg- urbanistička sramota, otimačina javnoga prostora ili pak nešto treće? Devet milijuna kuna utrošeno je u studiju kojom se previđala izgradnja Gradske knjižnice i Muzeja suvremene umjetnosti na Klobučarićevom trgu; ispred Osnovne škole Nikola Tesla, u neposrednoj blizini Kosog tornja i crkve Blažene Djevice Marije. Ništa od toga nije realizirano, o daljnjim se planovima dugo vremena šutjelo da bi nedavno, na istom mjestu, započela gradnja stambeno-poslovnoga kompleksa, za sada barem, javnosti nepoznatoga investitora. Građani su uznemireni, s pravom. Ono što mene najviše zabrinjava, više i od otkrivanja poslovnih planova investitora jest bezobrazno otimanje javnoga prostora, tj. školskoga igrališta, bez ikakve grižnje savjesti svih sudionika ove “gradske pretvorbe”.
Potpuno je suludo objašnjavati dobrobiti postojanja gradskih i školskih igrališta. Čak i ako današnjoj djeci opada interes za igru na javnim površinama, mi nismo ti koji će im te prostore oduzeti. Ako treba neka sjede na klupicama i tipkaju po mobitelima. Njihovo je pravo da sami odluče kako će im igra izgledati. Naša je obaveza da im osiguramo prostor za igru. Ma koliko god ga oni rijetko koristili. Smanjivanjem javnih prostora, gotovo do potpunoga ukidanja istih, smanjujemo im simbolički prostor u kojemu oni će kasnije, na drugačiji način participirati u građanskom životu Rijeke. Prvo će stvarati odnose s drugom djecom da bi potom razmjenjivali iskustva iz školskih klupa, povezivali se putem sličnih interesa, zaljubljivali, odljubljivali, a kasnije i kovali neke važne planove za svoj grad i svoju buduću djecu. Otužno je gledati kako oni koje mi plaćamo nemaju nimalo sluha za djecu i mlade. Nitko nikada nije stao za govornicu u Gradskoj skupštini i uporno tražio odgovore na pitanja koja građani postavljaju (dakle dulje od jedne sjednice). Nikoga nikad nisu silom odvlačili s te iste govornice jer je dosljedno i strastveno zastupao naše interese. Projekti za koje ne dajemo uvijek suglasnost provode se bez da se nas išta pita. A i kada nas se pita, projekti se, pod uvijek istom krinkom razvijanja novih radnih mjesta, prilagođavaju investitorima, a ne građanima. Samo što do tih radnih mjesta nikada ne dođe. Jer propadaju- projekti i prostori. Može li se graditi i poticati gradnju bez da se otima? Može, ne moramo otkrivati toplu vodu kako bi pametno gradili, zapošljavali, a ujedno i sačuvali najvažnije javne prostore u životu čovjeka.
Zato ja, Kristina Posilović zahtijevam od Poglavarstva Grada Rijeke da mi odgovori na pitanje tko nam je ukrao igralište i kada će nam ga vratiti. U protivnom, rado ću javno pozvati roditelje Rijeke da svoju djecu dovedu na igranje u Vijećnicu Grada Rijeke. Jer naša je, zar ne?
zanima me i da li je investitor obavezan vratiti na svoje mjesto ostatke antičkog zida čiji blokovi već godinama trunu složeni pored. Sramota je i da nas građane nitko ne pita da li mi želimo takav objekt ili možda nešto drugo a sasvim sigurno, bilo je potrebno vratiti djeci igralište uz uređenje male zelene površine.
Možda vam je gospodin gradonačelnik odgovorio na vaše pitanje pa ga molim vas objavite .