U suradnji s Akademijom primjenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci i diplomskim studijem Medijske kulture , u Rijeci je 22. ožujka prikazan nagrađivani dokumentarac Adriana Goycoolea „Viva Chile Mierda“.
Riječ je od dokumentarcu, koji kroz osobnu, obiteljsku priču autora filma govori o olovnim vremenima prije, za vrijeme i nakon vladavine diktatora Pinocheta u Čileu ( 1973.-1990) koji je vojnim udarom, u suradnji s CIA-om i administracijom SAD-a, s vlasti svrgnuo i ubio dotadašnjeg predsjednika , socijalista, Salvadora Allendea. Tragovi nacionalne traume događanja u vrijeme vojne hunte u čileanskom su društvu prisutni i danas. Adrian Goycoolea otvara dijalog o iskustvima, percepcijama različitih aktera nemilih događaja. Film je to o šutnji, okretanju glava, ali i hrabrosti, pokajanju i oprostu.
Centralni lik filma je Andres „Papundo“ Valenzuela, vojnik Pinochetova režia koji je sudjelovao u mučenjima i ubojstvima neistomišljenika diktatorskog režima. Kao mladić, unovačen je u vojne postrojbe i raspoređen kao čuvar u zatvoru.
Paralelna priča autorove tete koja je , zajedno sa suprugom i bratom bila zatočena i mučena u zatvoru u kojem je službovao i Valenzuela, govori o njemu kao o osobi koja im je pomagala uz sav rizik koji je to nosilo . Valenzuela je prenosio informacije obiteljima, dostavljao im hranu i pomagao da u tim strašnim trenucima prežive.
U to mračno doba, ljudi su nestajali preko noći, zatvaranja, mučenja i masovna ubojstva sustavno su zataškavana i režim je tvrdio da je to nešto što ne postoji. „Oni kojih nema, prebjegli su u druge zemlje, a mučenja i zatvaranja ne postoje.“
Obitelj autorove tete izbjegla je u Brazil , a onda konačno u Španjolsku, gdje i danas žive. Obitelj je na okupu, ali prati preko interneta sve što se događa u Čileu.
Andres „Papundo“ Valenzuela nije mogao podnijeti nasilje koje je morao svakodnevno činiti i jednoga je dana ušetao u redakciju opozicijskih novina i odlučio svjedočiti o svemu što je vidio i u čemu je sudjelovao. Novinarka kojoj se obratio opisala ga je kao osobu koja je bila pomirena sa sudbinom. Rekao je da više ne može tako živjeti i da sve želi reći, a nakon toga predati se svom nadređenom i čekati smrt. Zahvaljujući hrabrosti novinarke Valenzuela je ispričao svoju strašnu priču, ano nije se predao vlastima nego je prebačen u Francusku, koja ga je najbrže htjela primiti kao zaštićenog svjedoka, te je posljednjih trideset godina proveo pod zaštitim, seleći se i neprekidno skrivajući svoj identite. Nitko od njegovih rođaka i prijatelja nije znao gdje je i kako izgleda sve ove godine.
Zahvaljujući njegovom svjedočenju razbijena je zavjera šutnje i negiranja da su se događali strašni zločini. Njegovo je svjedočanstvo i danas relevantno i služi za procesuiranje niza osoba koje su naređivale, organizirale ili sudjelovale u izvršavanju zločina.
Novinarka kojoj se Valenzela obratio izjavila je da je bila fascinirana njegovom iskrenošću i prohvaćanjem krivnje. „On nije govorio da je to učinio netko drugi!“ O je govorio „Ja sam učinio to!“ ili „Mi smo sudelovali u tome!“
