Hrvatska je po gospodarskoj snazi nekad bila prva u “selu” zvanom SFR Jugoslavija, da bi danas bila među posljednjima u “gradu” zvanom Europska Unija. Zbog toga je izuzetno važno kako će se pozicionirati hrvatska politika između zajednice iz koje smo izašli pred 23 godine i nove u kojoj nismo još ni puna dva mjeseca.
Početak nije mnogo obećavao. Prvog dana ulaska u EU predsjednik Ivo Josipović okupio je svoje kolege iz Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore, Makedonije i Kosova. I to ne radi nekakvog oproštaja za zemljama Zapadnog Balkana već kao jasno opredjeljenje kontinutiteta suradnje. Dobra namjera, samo krivi smjer. Sa zemljama u regiji imamo zajedničku povijest tek od 1918. godine ali su nakon rata iz devedesetih prošlog stoljeća ponovno uspostavljene jake ekonomske veze. Čak 43 posto hrvatskog izvoza plasira se na to područje. Carine na hrvatske proizvode su od 1. srpnja u zemljama CEFTA-e znatno veće pa se zadržavanje tog tržišta kao prioritetnog barem u sljedećih pet godina nameće kao pitanje trenutačnog gospodarskog opstanka Hrvatske budući da još uvijek nemamo dovoljno proizvoda koji bi kvalitetom i cijenom bili konkurentni na tršištu EU.
Dobrodošli prvi korak zaokreta prema Europskoj Uniji učinio je premijer Zoran Milanović. Susretom u dvorcu Grazer Burg, sjedištu štajerske Vlade i nekadašnjoj rezidenciji Habzburgovaca s austrijskim kolegom Wernerom Faymanom, te slovenskom premijerkom Alenkom Bratušek. Na tom je skupu dogovorema međusobna suradnja, ali i zajednički blok Hrvatske, Slovenije i Austrije u EU.
Stvaranje neke nove mini Austro-Ugarske ili ne, u svakom je slučaju dobrodošlo. A može biti i plodonosno ako hrvatska politika prihvati načelo svjetske da je politika u funkciji promicanja gospodarskih interesa. Pri tome nikako ne bi smjeli zaboraviti na Italiju, posebice pokrajinu Friuli-Venezia-Giulia, te lidera EU Njemačku, posebice njenu najrazvijeniju pokrajinu Bavarsku čiji je glavni grad Muenchen, primjerice, od Rijeke udaljen samo 600 kilometara. Isto koliko i Beograd.
Stoga “da” regionalnoj politici a napose privrednoj suradnji, ali još veće “da” suradnji za zemljama članicama Europske Unije. Za ponadati se je da će ova trilaterala Hrvatska, Slovenija i Austrija polako početi sve više i više pozicionirati Hrvatsku ka Zapadu.(Giancarlo KRAVAR)
