Home Kolumne Kristina Posilović: Priznanje u vrijeme krize

Kristina Posilović: Priznanje u vrijeme krize

1105
0

Gotovo svaka naša aktivnost započinje misli(ma) o vremenu. Pa je tako ono sunčano, oblačno, vjetrovito, kišno, stabilno, kaotično te naposljetku prolazno. Ovo bi se nadasve iščašeno vrijeme moglo podijeliti u dva dijela, u “vrijeme prije krize” i u “vrijeme krize”. Kako prolazi, tako se sve više doima da je “vrijeme prije krize” odlučilo uzeti predah, a na nama je da doskočimo izazovu kako se ponašati u i prema novom vremenu koje teče i dok ovo pišem.
Na samom početku treba podsjetiti kako kriza zahtijeva brzo donošenje odluka, ali na temelju promišljenih, a ne ad hoc saznanja. Ta saznanja moraju biti posljedica dugogodišnjega predanoga rada u određenim područjima (medicina, vojna znanost, obrazovanje, kultura, odnosi s javnošću itd.) te njihova interdisciplinarna primjena mora osigurati zaštitu zdravlja i dobrobiti ljudi, kao i stabilnost ekonomije. Upravo iz toga razloga komunikacija u “vrijeme krize” ne bi trebala bititežiti strogoj kontroli, već redu kojega odlikuje operativnost članova reda.
Čitavo “vrijeme prije krize” je trebalo biti vrijeme učenja i o krizi i usavršavanje vještina za koje se pokazuje da nam trebaju više nego ikada. Učen čovjek je spreman čovjek, a spreman čovjek je onaj koji priznaje da katkad nema odgovor na neka pitanja.
Koliko god se neke krize čine posebice teškima, čak i neobičnima, komunikacija je živi organizam koji je više od drugih podložan učestalim promjeni, ranjiv je, ali i nevjerojatno žilav.
Uspješnost komunikacije u “vrijeme krize” mjeri se brojem procjepa koje smo zajedničkim snagama sazidali bez da smo javnosti uskratili informaciju koja prije svega treba biti istinita. Ljudima ne treba utjeha (ne)poznatih ljudi jer utjehu pronalaze u sebi samima, svojim obiteljima i prijateljima, već spoznaja o tome da postoje znanstvenici i stručnjaci koji u ovom trenutku, svim silama, pokušavaju dobiti odgovore na otvorena pitanja o krizi. Zato je ponekad dobro istaknuti kako nešto ne znamo jer nije ni moguće ama baš sve i odmah (sa)znati. Tim bismo “priznanjem” spriječili da se pitanja na koja nemamo spreman odgovor postavljaju na mjestima na kojima ih doista ne želimo vidjeti. Postojanje vrlo živih “alternativnih” prostora za dobivanje odgovora na komplesnija zdravstvena i društvena pitanja je posljedica diskurza koji svjesno ili nesvjesno omogućava (i potiče) brojne kontroverze u “vrijeme krize”, a o čemu ćemo pisati u sljedećoj kolumni.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here