Home Kolumne Ljubavna priča ardita i Fiumanke iz doba D’Annunzia

Ljubavna priča ardita i Fiumanke iz doba D’Annunzia

1588
3
Maria Rubeša Nazzareno – Angelo Della Marta  sa kćerima: Lidia (1923), Jolanda (1926), Averanda (1929), Ines (1934). Razgovarala: Laura Marchig

 

Poznajem nekoliko Fiumana, pa i Hrvata iz Rijeke, koji su mi znali govoriti, sa izvjesnim ponosom: „Moja je nona jedna od onih žena koje su legle na cestu kako ne bi dozvolile D’Anunzievoj kočiji da napusti Grad!“

Gospođa Tatjana Veljković Rubeša komentirala mi je temu izložbe koja se otvorila ovog četvrtka 12. rujna u Pomorskom Muzeju i koja se bavi ženama žrtvama D’Annunzia: „Ča žene žrtve? Ma meni se ne pari da je bilo baš tako!“.

Tatjana nam ispričala jednu ljubavnu priču iz vremena kada je gradom vladao Gabriele D’Annunzio. Ljubavna priča iz doba kaosa i anarhije čiji su glavni junaci bili njen djed Angelo Della Marta, ardito, i Mari Rubeša, s Pehlina.

„Mještani Pehina, malog mjesta, par kilometara udaljenog od srca Rijeke, zvali su ih „settesorelle“ (sedam sestara).“ – Tako počinje gospođa Veljković Rubeša svoju priču -„Sve su rođene krajem 19. početkom 20. stoljeća, u vrijeme vladavine Austrijske monarhije. Njihov otac, Andro Rubeša, i njihova majka, Marija Benaš, imali su sedam kćeri, najstarija je bila Meri, moja nona.
Riječani su se rado okretali za njima, kada bi se svih njih sedam spuštalo u grad. Onako lijepe, obučene po ondašnjoj modi, mlade, hodale su po Korzu. Privlačile su poglede.
Nakon završene osnovne škole, tražilo se zaposlenje. I nije im bilo teško. Bile su vrijedne i vesele. Uglavnom su sve bile zaposlene u Rijeci, u Tvornici duhana, u Tvornici konopa, u pekarama, mesnici i na drugim mjestima. Sestre Rubeša su se voljele dotjerivati, zabavljati, posjećivati razna mjesta zabavnog i kulturnog života, šetati Korzom, razgledavati izloge modnih dućana.
U vrijeme dolaska Gabriela D’Annunzia u Rijeku, „Santa entrata“, kako ju je nazivao moj nonić, nona Meri je imala dvadeset godina. Kao i nono Angelo Nazzareno Della Marta, mladi ardit, vojnik Gabriela D’Annunzia. Nono Angelo, koji nije baš rado govorio o svojoj prošlosti, ipak mi je znao pričati o tome kako je zajedno sa ostalim vojnicima iz Ronchia, krenuo prema Rijeci. Bilo je to vrijeme velikih nestabilnosti i u Italiji Tek je bio završio svjetski rat, bilo je puno nezbrinutih veterana, dok je gospodartvo bilo uništeno. Trebalo se snalaziti. Djed je rođen u malom mjestu Ficulle, u blizini Peruge, oblast Umbria, jedine regije u Italiji bez doticaja s morem. Mnogobrojna obitelj, i avanturistički duh, natjerala je mog djeda Angela da se priključi D’Annunziu u pohodu na Rijeku u koju su ušli 12. 09. 1919. godine. Bili su dočekani- govorio je nono – ovacijama dobrodošlice. Vrlo brzo se snašao. Fiumani su mu odgovarali po mentalitetu, govoru, kulturi.

U šetnji Krozom, zajedno s nekom od svojih sestara, Meri se upoznala sa mladim arditom Angelom. I ostale Fijumanke su se rado zagledale mlade momke u, za ono vrijeme, elegantnim uniformama i ponosnog držanja. Nono je govorio da je to bila ljubav na prvi pogled. Meri je obično subotom ili nedjeljom (uvijek u pratnji), dolazila na Korzo, gdje ju je čekao moj djed Angelo. Tada bi zajedno šetali, posjećivali izložbe, slastičarnice, kulturna dešavanja, zabave.

Vjenčani list iz 1921.

Nono Angelo je pričao da je prisustvovao vandalskom činu rezanja jedne glave riječkog orla. ‘Puno se pilo u ono vrijeme,-Je znao komentirati- I mislim da su ona dva ardita to učinila u pijanom stanju i na svoju ruku, kako bi, vjerojatno, zadivili D’Annunzia, koji, pretpostavljam, ništa o tome nije tada znao, ali si je ipak glavu orla ponio sa sobom u Gardone. Kao suvenir!“

Gabrile D’Annunzio je u Guvernerovoj palači redovito organizirao balove, glazbene večeri, gostovanja umjetnika raznih profila. Kako je Angelo bio često uz njega, kao njegov čuvar-zaštitar, pozivao bi mladu Meri na te zabave. Meri, sjećao se nono Angelo, kao što je priličilo na takvim događajima, dolazila je uvijek savršeno dotjerana, obučena u lijepe haljine, sa elegantnim cipelicama, i sa frizurom po zadnjoj modi. Nona Meri mi je pak pričala da je upoznala Gabriela D’Annunzia i opisala ga je kao šarmantnog, blago naklonjenog zavodnika,koji bi svim ženama udijelio pokoji kompliment. Ponekad, mi je govorila nona Meri, bi znao prekinuti glazbenike i teatralno počeo recitirati svoje stihove. Svi su mu naravno aplaudirali.

karton za izdani osobnu kartu

Ljubav Meri i Angela je postajala sve snažnija. Nisu mogli jedno bez drugog. Svo svoje slobodno vrijeme, Angelo je provodio s njom, ili u gradu, ili kod njenih roditelja na Pehlinu.
Kada se saznalo se za dolazak regularne talijanske vojske i nemir je ušao među ljude, ali i među ardite. Nisu htjeli sudjelovati u bratoubilačkoj borbi (Talijan protiv Talijana). Govorimo naravno o Krvavom Božiću 1920. Angelo nije htio napustiti Meri te su se njih dvoje odučili sakriti. Nona Meri je Angela skrivala na Pehlinu, sve do završetka sukoba, takozvanih „Cinquegiornate di Fiume“. ‘Amore o Patria?’ Bi na to komentirao,nonić. Ljubav je pobijedila!

Nono i nona su napustili Rijeku i vjenčali se 25. 09. 1921. u Italiji, imali su šestero djece. Kako nona nije mogla podnijeti život u Italiji, vratili su se u Rijeku.

1980: Lidia (majka gospođe Tatjane), Jolanda, sin Nazzareno (Ezio), Averanda, s majkom Meri Della Marta (Rubeša)

Nono se zaposlio u Romsi gdje je radio kao ložač, što je vrlo opasan posao. Jednom prilikom se dogodila nesreća na radu i on je izgubio oko. Ostali su živjeti u Rijeci i nakon II. svjetskog rata, ali im život nije bio lak. Moj je nono uvijek bio na meti, smatrali su ga fašistom i često bi ga, u poslijeratnim godinama, vodili na ispitivanje. Moja majka Lidija, rođena 1923. ostala je traumatizirana i, mada se u kući govorilo fiumanski, i sam nono je govorio fiumanski pošto je to bio jezik na kojem su svi u gradu komunicirali, nije me htjela dati u talijanske škole. Zato ja i dan danas, i to mi je žao, ne znam govoriti talijanski.“, zaključuje Tatjana.

3 COMMENTS

  1. Ča žene žrtve? Ma meni se ne pari da je bilo baš tako!“. A ja mislim da ovaj napis zorno svjedoči da su Riječanke bile mučenice. Evo zašto. Nona Meri je imala sreću jer se nono Angelo iskrenu zaljubio pa nije otišao sa Arditima već je ostao na Pehlinu. No kada je Meri sa Angelom otišla u Italiju postala je mučenica i zato je inzistirala da se vrate. Kako je nono Angelo bil dobar čovik oni su se vratili i on se je zaposlio u Romsi. a začetnik i dugogodišnji direktor Romse izgubio je posao i morao je iseliti iz Rijeke. A i one žene koje su legle na cestu da zaustave ardite činele su to iz očaja jer su nasilno zbog D’Annucijeve samozaljubljenosti i čovjeka bez osjećaja za realnu politiku prekinuta mnoga nadanja , maštanja i ljubavi. A što su bile te žene, djevojke nego mučenice.

  2. Kratko i jasno,njihov izbor,izbor žena najče-
    šće.Tako je i danas,zar ne?
    A sam naslov izložbe govori,to i sami znate,
    metaforički o mučeništvu Grada.
    No,to je samo bila jedna lijepa ljubavna priča,koja bi možda,nekome u tim našim “lu-
    dim”vremenima mogla pomoći i u viđenju ljepših strana naših povijesnih dešavanja,
    ne nužno političkih.
    Hvala,na Vašem komentaru.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here