Piše: Aleš Nosan (Delo)
Nori Kambun, austrougarski svjetionik Tranjevo, prazan Prvić i zvijezda urbane napuštenosti.
U mnogim slučajevima upravo su prve rečenice književnih djela one kojima se čitava priča upisuje u čitateljevo pamćenje. Ovoga puta prilika je da reportažu, koju ćemo nazvati Kratki tečaj zapuštenosti na otoku Krku (istraživanje zaboravljenih mjesta na ovom otoku duga je priča), započnemo zahvalnom adaptacijom uvodne rečenice Karen Blixen iz Moja Afrika, koja glasi: Imao sam kuću u Africi, stajala je ispod planina Ngong.
Tako smo i mi imali kuću na Krku, stajala je na Šotoventskom polju. To je bila naša polazna točka, puna ugode, za sva lutanja po najpustijim mjestima otoka. Nije slučajno da ovaj put priču počinjemo upravo ovdje, na Šotoventu, gdje smo nekada živjeli, na ovoj ravnici na zapadnom dijelu Krka, čije ime dolazi od talijanskih riječi sotto (ispod) i vento (vjetar), što mogu se sastaviti kao zavjetrine, niske visoravni, smještene ispod nekih brežuljaka, ne velikih, ali taman toliko visokih da stvore zaštitu od olujne kvarnerske bure, koja dolazi s kopna i nekim čudom zaobilazi ovo područje, kako bismo ga sportski nazvali, na lijevo krilo. Usred raslinja – bujno rastućeg u ovom prirodnom zaklonu, okrenutom prema toplini zapada – skriveno je manje-više desetak sela i njihovih zaselaka koji opstaju uz pomoć neobične plodnosti polja.
Selo nerazjašnjenih misterija
Kod Linardića, jednog od tih zaselaka, i Pinezića, još jednog od njih, Kambun, najtajanstvenije mjesto, najskrivenije i najluđe, zaraslo je u raslinje. U zanimljivoj knjizi Izumrla naselja i napuštene građevine otoka Krka, koja je po izlasku 2020. godine bila pravi bestseler na Kvarneru, piše da je u srednjem vijeku Kambun bio najizoliranije mjesto na otoku: njegovi su stanovnici prolijevali bačve vina po cesti, bili su poznati po crnoj magiji i nosili su čarape različitih boja. Pod zemljom su izumili mikrovalnu pećnicu i u njoj kuhali zatvorenike. Pljačkali su ljude i krali toliko da su ih (inače miroljubivi) stanovnici grada Krka, ako bi ih uhvatili, bijesne slali kućama u komadima.
Iz ovog opisa jasno je zašto se Kambun smatra pričom koja će biti zanimljiva za daljnja istraživanja. Gotovo je sigurno da prosječni muškarci iz ovog sela nisu bili baš primjeri dobrih ljudi na pragu svetaca, a ni Kambunke nisu bile poznate po visokim moralnim standardima. Ukratko, dokumentarac o njima (ako ikada bude snimljen) po svemu sudeći bit će prikazan u noćnim terminima, vjerojatno uz upozorenje da se ne preporučuje mlađima od osamnaest godina.
Tako stoji u knjizi, ali u stvarnosti je od svega malo ostalo. Da ovamo nije stigla prva dionica hrvatskog Camina, poznatog hodočasničkog puta u Compostelu, kojim je nekoć jahao Ulrich II., možda baš kad je postojao Kambun i u njemu živjeli doseljenici iz Rumunjske – to znamo iz izvora – Ulrich II. posljednji Celjan, danas ne bi bilo čovjeka koji je znao za ovo selo na način na koji je znao šjor Luka iz Pinezića, koji je znao poslužiti dobru priču i vrhunsko vino, bijelo i crno.
Četiri kuće, možda su ostale samo tri, ruše se, prekrivene prevlakom zelenom poput mora. Tu je kapelica s urušenim okvirom – sv. Ksist (u narodu sveti Šest), koju mještani zovu Šestica. A tu je i zgrada, danas ruševina, koju smo dugo najviše tražili. Polaća, tajanstvena građevina visokih zidova, što nam je jasno, služila je za sve drugo nego za život običnog vrijednog radnika – težaka u polju. Pričalo se po okolnim selima da se ispod njega nalazila tamnica u kojoj su mučeni zarobljenici, možda baš tom vatrom o kojoj knjiga govori. Opet smo pronašli mjesto u čijim vratima sigurno nedostaje nekoliko ključeva, a među njima i ključ svih ostalih ključeva, kako je to jednom drugom prilikom, ne baš različitom od naše, najljepše rekao Henry James, veliki pisac .
Što se događa kada se ugasi svjetlo na svjetioniku?
Mogli bismo još pisati o Kambunu i tajanstvenim Rumunjima koji su možda bili Vlasi, ali vrijeme je da krenemo na jug kako bismo se kasnije vratili na sjever. Iza Punta, starog grada u zaljevu, krajolik je prepun kamenih zidova i cvijeća nalik kaktusima. Bura ovdje dolazi s vrha Obzove, Everest otoka Krka. Kad zapuše vjetar, spusti se ovamo, pa luta beskrajno po bijelom moru, ljeti i zimi, a tu i tamo zastaju naši kajaci gotovo na istom mjestu u borbi s njim.
Na istom mjestu od 1874. godine stoji stari austrougarski svjetionik Tranjevo. Vožnja kajakom do njega je nešto najljepše. Sagrađena je na rtu Negrito, na pustoj kamenitoj obali poluotoka Negrit, onog pustinjskog krajolika između Punta i Stare Baške, gdje sada svoje vrijeme prazne bijele hrpe kamenja s nekadašnjih gradina i ilirskih gradina Malog i Velog Kaslira. niski vrhovi. Kad je svjetionik podignut, lokalne su novine o tome pisale: “Svjetionik na rtu Negrito, na otoku Krku, dovršen je i postavljena je svjetleća mašina, već sljedećeg mjeseca zasvijetlit će svjetlo…”
Tako je bilo tada, sada je sve drugačije. Umirovljeni lampion je napušten i u lošem je stanju. Vanjski zidovi se drže, ali unutarnji su se urušili, drveni krov nesigurno visi u dubinu. Što se tiče sadržaja – romantika i samoća ovog mjesta su ostale i savršene. Tipična dnevna rutina života svjetioničara sastojala se od gašenja svjetla ujutro i paljenja navečer. Ne pretjerano zahtjevna dužnost ostavljala mu je dovoljno vremena koje je mogao iskoristiti za druge aktivnosti.
Kako duhovito pripovijeda spomenuta knjiga, svjetioničar Dumić Manzoni, koji je ovdje živio u drugoj polovici 19. stoljeća, postigao je zapanjujuće uspjehe u nekim djelatnostima koje su upotpunjavale njegov život. Povijest ga je zapamtila kao apsolutnog rekordera po broju djece na širem području Krka. S prvom ženom imao ih je devet, s drugom šest. Možemo misliti što bi se dogodilo da se nije oženio prilično kasno za ono vrijeme – tek s dvadeset i pet. Trebao im je cijeli list velikog registra da zabilježe svu Manzonijevu djecu. Iz svega rečenog možemo, dakle, pretpostaviti da je paljenje i gašenje svjetla na svjetioniku Tranjevo bio doista važan čin u više pogleda.
Kraj kraja Krka na Prviću
Ponekad je stići tamo prava umjetnost. Tamo – na otok Prvić, produžetak je kraške daljine, kraj njezina kraja. Oko dvjestotinjak dana u godini u Senjskim vratima tuče bura, točnije bura levantara, svojevrsni blizanci bure i levanta, priča nam jedan od domaćih bašćanskih kormilara koji nas vodi preko tjesnaca. Tada površina mora nestaje i raspršuje se u tekuće-plinski sloj soli. Zbog razornih strujanja vjetra, more se iz Velebitskog kanala prelijeva u Kvarnerić i uz zaglušujući huk bjesni poput slapovske bujice uz koju se poput životinje poželiš zavući u zaklon. Ponekad je doista bolje ne znati sve o Senjskim vratima, inače možete unaprijed navući crne rukavice, kao što je to učinio Bach kad je skladao misu za mrtve.
Pristajanje na jedinom molu u zavjetrini je pristajanje na prazno mjesto, jer je zapadna obala otoka bila naseljena krajem srednjeg vijeka, kada je ovdje vladala poznata hrvatska plemićka obitelj Frankopan. Uz nju su tada još djelomično rasle šume. Današnja priča o Prviću je priča o praznini, priča o ribarima, pčelarima, pustinjacima i pastirima, jedina kuća branitelja iz Domovinskog rata ima probijen krov. U svakom slučaju, ljetni turistički brodovi samo se nakratko sidre u nekim uvalama.
Tako je za deset mjeseci u godini napuštenost potpuna. Gotovo savršeno jer je oluja ovdje redovita, zimski led na sjevernoj obali je tu. Niski crni borovi i divlje smokve, crveni kaktusi i kosturi ovaca prave jedni drugima društvo. Ljudski tragovi su rijetkost. Slomljena stolica prekrivena solju. Korodirani zidovi davnih vremena – gore u planinama. I mrgari – kamene granice između parcela karakterističnih samo za područje Krka, koje su spojene na okruglu parcelu u obliku latica cvijeta, središte cvijeta. Okolo ljekovito bilje, pčele i pogled prema tužnom Golom – otoku, naravno. Galebovi idu s mora. Sjede u travi, mekoj i gustoj, između oštrog kamenja i olujnog drveća, travi prekrivenoj laganim velom rose koji se stvara kad dođu hladniji dani. Zov sova u sumrak. Sve je natopljeno solju, sloj soli. Žuto je tu, ali čisto bijelo, zeleno i zimsko plavo. Neka tako i ostane. Divljina. Priroda. Neka posebna lijenost koja avanturistima, tek ponekad, pobjegne iz inače čvrsto zatvorene boce.
Gdje je Sadamov sin ostavio pištolj ispod jastuka
Naš put završavamo vraćajući se prema sjeveru, gdje u još jednom zaraslom tropskom zelenilu, tako uobičajenom na otoku Krku, sjeverno od Malinske, stoje ostaci možda zvijezde takozvane urbane pustoši u Europi. Ovo je poznati hotel Haludovo Palace. Za ljubitelje napuštenih mjesta jedna od najzanimljivijih priča su novije propadajuće građevine, kojima se bavi stranica Atlas Obscura.
Hotel Haludovo u koji u tišini novogodišnjeg jutra ulazimo tiho i tajno (tabla “Zabranjen ulaz – Ulaz na vlastitu odgovornost” mrvi se, bačena na pod, baš poput hotela) doista je veličanstveno djelo komunističke arhitekture. . Nekada je hotel bio najluksuznije turističko mjesto u Jugoslaviji. Osoblje je navodno bez problema udovoljilo zahtjevu iračkog diktatora Saddama Husseina da za njega napuni veliki hotelski bazen šampanjcem. U središtu svega bio je raskošni kasino, a čini se da Atlas Obscura sasvim ispravno hvata duh vremena kada vrlo snishodljivo piše: “Dok je Jugoslavija pod dobronamjernim diktatorom Brozom možda bila vrlo ograničeno i regulirano društvo, stranci i neki mještani nisu imali problema, sve je dopušteno.”
Propadanje Haludova sada nalikuje znanstvenofantastičnom filmu iz 1970-ih. Monolitna priroda kompleksa, njegovi modularni prostorni oblici, asimetrični betonski stupovi, interijeri obloženi trulim i raspadajućim drvetom, staklo, razbijeno staklo posvuda, sve se sve više pretvara u jezivo mjesto – svojevrsni vremeplov, pust i pun duhovitih grafita , gdje se još lako osjeća nekadašnji sjaj, u kojem bi se tijekom uobičajenih večeri pojelo 100 kilograma jastoga i 50 kilograma kavijara. Nije ni čudo što je Sadam konobaru ostavio napojnicu od 2000 dolara, a njegov sin je imao pištolj pod jastukom. (Delo)
