Home Mozaik Maderfa’N’kerzi ponovno među Riječanima: Posveta karizmatičnom riječkom boemu

Maderfa’N’kerzi ponovno među Riječanima: Posveta karizmatičnom riječkom boemu

382
0

MC Buffalo iz Rijeke jedan je od prvih rap i hip-hop pionira na ovim prostorima, koji je svojim originalnim stilom i karizmom obilježio sam početak devedesetih prvim izdanjima takve vrste u Hrvatskoj, ipak, rapom se počeo baviti još još u 80-tima, a njegovo ime nije vezano isključivo uz taj stil i glazbu već je zbog aktualnosti pjesama dio šire društvene kulture.

Nažalost, MC Buffalo, pravim imenom Dejan Bubalo, napustio nas je u 42. godini života 2012. ostavivši za sobom priličnu količinu raznolikih pjesama, koje su objavljivane sve od 1991. kada je izbacio svoj prvi solo album MC Buffalo’s 1st Cut, na kojem se nalazi vjerojatno prva hrvatska rap pjesma na čakavskom narječju – Fažol. Tada je gostovao na nekoliko kompilacija uključujući i Rock za Hrvatsku, kao antiratni protest. Potom je objavljen album Made In Rijeka sa bendom Maderfa’N’kerz iz 1992., sa kojeg su zapaženi hitovi ponajviše zahvaljujući tadašnjoj emisiji HIT DEPO: Automobil, Funky maniac, Sex mašina, Šugav pas, koja je duhovita prerada pjesme Termita/Leta3 – Vjeran pas. Točku na i, u dobrom i u lošijem smislu, na tu seriju uspješnica stavila je prerada Moje domovine u Moja domovnica, koja je doživjela zabranu emitiranja, i zbog koje je bend i njegov karizmatični vokal pao u sjenku. Pjesma je ocijenjena kao antihrvatska, iako u biti samo proziva lopove koji kradu dok drugi ginu, s čim se nažalost još suočavamo i s pjesmom slažemo i danas.

Kako je ove godine 30 godina od objave ovog legendarnog albuma, momci iz Maderfa’N’kerza su se okupili s namjerom da odaju počast tom vremenu i svom prijatelju, Bafiju kome je deset godina da je “otišao”. Pjesme se djelomično snimaju iznova sa raznim gostima. Tim smo povodom postavili par pitanja članovima benda. Odgovorio je Denis Pilepić – Pille; inače D.J, glazbeni urednik, organizator, izdavač, ali i jedan od članova i osnivača ove legendarne hip-hop/rock/funk grupe.

Prošlo je trideset godina od albuma Made In Rijeka kakav je sad osjećaj pogledati unazad. Kako ste došli na ideju ponovnog snimanja albuma? Da li je bilo teško okupiti cijelu Maderfa’N’kerz ekipu?

Mi smo ostali frendovi, makar se rijetko viđamo. Robi (basist) je pokrenuo ideju, kao što je mogao bilo tko od nas, i ostali su prihvatili odmah. Svi se slažemo da je red da obilježimo obljetnicu, 30 od albuma i 10 od odlaska legende, na neki način našem “otišlom” frendu odamo počast. Finalno i da se zagrlimo, jer u životu svatko ode na svoju stranu pa se rijetko vidimo. Snimamo par starih stvari sa gostima. Za sada nemamo namjeru raditi nešto novo. Ovo je, za sada, okupljanje starih frendova i, kao što rekoh, posveta Dejanu.

Energija i karizma MC Buffala poznata je mnogima. Kako je raditi bez Bafija i kako se to odražava na cijeli projekt uzevši u obzir da je on sa mikrofonom u ruci praktički bio centar benda?

Baffy je mogao i bez benda, štoviše, počeli smo on i ja kao DJ. Njemu nije ni DJ trebao, ni mikrofon. Čak ni tekstovi jer mogao je fristajlati i besmislice, a da dobro zvuči. Imao je “ono nešto”, ne samo dojmljiv glas, bio je autentičan. No, bio je svojeglav, pa je probe s njim i koncerte radit bila lutrija, da l’ će doći, da l’ će biti u filingu? Tu nije pomagalo ni ako je bio koncert plaćen. Ako mu se ne da, neće. Ali sat poslije rapira na fontani za dva frenda na kavi. [smijeh] Bilo koja obaveza bila mu je kočnica i izbjegavao ih je kakogod je mogao. Spontani nastup gdjegod bio mu je super. Mi smo kasnije kao bend radili nekoliko godina bez njega pa nam snimati bez njega nije novo, iako smo i tad surađivali sa njim.

Vjerojatno je odličan osjećaj snimati te stare stvari u odličnom studiju, konačno u vrhunskim uvjetima, za razliku od tadašnjih?

Istina, danas je sve pristupačnije, i lijepo je što danas imaš tehničke mogućnosti puno pristupačnije. Iako, vidljivo je i iz situacije na sceni, da to nije uvjet ni za uspjeh ni za dobru pjesmu. Dobra inspiracija nikad nije bila zaustavljena nedostatkom tehnike, odlične stvari nastajale su i u doba Mono i u doba snimanja na 4 kanala, šezdesetih recimo, a na neki način je i start ove priče dio takvih primjera. U rudimentarnim okolnostima, na obična dva kazetara i malom mikseru, uz pomoć gramofona i koječega nastale su snimke za Buffalov prvi album, koji je zbog dobrih fora i nadasve njegove karizme, bez oficijalnog izdavača, sa fotokopiranim omotom, bio jednostavno razgrabljen na ulici i nastupima. Tehnika, naravno može pomoći, i dobro je da se sve dobro čuje, naravno ali ne treba biti rob tome. Danas je situacija smješna, svaki kućni kompjuter je u biti mali studio, dovoljno dobar za rad. Ne koriste se samo velike i skupe kamere, već je trend snimanja mobitelom!? Svatko je danas sve što želi. Koliko je to dobro ili loše o tome se da pričati. Svi imaju priliku ali je spama kao u priči, pa se opet teško, možda i još teže probiti do slušatelja, čitatelja, gledatelja.

Album koji slovi kao drugi, a prvi s bendom, sadrži kontroverznu pjesmu Moja Domovnica koja je tada digla prašinu kritičkim tekstom, ali i činjenicom da je tekst otpjevan preko izvedbe melodije svojevrsne hrvatske himne. U ono vrijeme dobila je status ‘zabranjene pjesme’, što je ironično jer trideset godina kasnije tema i dalje je, nažalost aktualna.

Još uvijek mi je ta priča smiješna i nevjerojatna, da je šaka klinaca pokrenula takvu paniku. Ta je pjesma svojevrsno ovdašnje “God save the queen” – bunt, obrada himne, pa je nastala frka. Nije pjesma bila protiv države, naprotiv, glas protiv lopovluka je upravo glas u ime ove države. U biti, nevjerojatno je kako je tad bez društvenih mreža, bez neke mogućnosti javnog istupa šačica klinaca “uplašila” vrh da su tako reagirali zabranama i prijetnjama. Zanimljivo je razmišljati sa odmakom godina o svemu tome, shvaćajući koliko su takve spontane “pobune” davanjem fiktivne slobode koju pruža internet u biti utopljene u gomili smeća. Na neki način su se osigurali da je revolucija isključivo sintetička, generirana, kontrolirana, što i nije neka šteta jer su revolucije uglavnom promašivale ciljeve i služili da zarade upravo oni koji su krivi za sve, ostali su plivali u krvi. Jedini način za stvarni pomak je in-volucija, unutarnja revolucija svijesti. Koja se događa, brže ili sporije o tome se da pričati.Vjerojatno se više ne može desiti da netko neplanirano pokrene lavinu, lavina bi se sama otopila u gomili trolanja, naručenog i plaćenog ili spontanog. Danas viralnost može postići osmišljen projekt jake financijske zaleđine, ili neka notorna glupost, s naglaskom na ovo drugo. Idemo prema scenariju filma Idiocracy, čini mi se. Revolution will not be televised. Kontrolirana anarhija.

Javna je tajna da ste čak imali prijetnje bombom na jednom od koncerata nakon objave Moje Domovnice?

Netko je zvao u eter Radio Rijeke kad smo najavljivali koncert u Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku i rekao da ako bude nastupao taj bend da će minirat HKD. Odmah je sve otkazano, maknuti smo iz etera i nastao je muk tj. nisu nas više puštali. U biti mislim da je šteta da je ispalo da se cijeli rad MC buffala i benda svede na tu pjesmu, obradu, jer je činjenica da je bilo drugih dobrih pjesama.

Da možeš ponovno što bi uradio s tom pjesmom?

A, ne znam, nezahvalno je govoriti u nazad, bilo je kako je bilo, nije da se nešto kajem što smo rekli ono što smo osjećali, bez obzira na hrpu problema koji su nastali. Ostaje u zraku da li bi bez toga imali neku bolju karijeru, ali to su spekulacije, mogao je potom nekog pregazit auto:) očito je bilo “suđeno” da se svira taj penal:) ili offsajd kako za koga.

Kasnije je bilo manje novih koncerata, pojavljivanja na radio emisijama i slično?

Naravno. Nakon toga je na neko vrijeme sve stalo, najviše u eteru, a potom podosta i u sviranju. To je samo doprinijelo puknuću benda na dva dijela, jer, kao što sam rekao, Bufiju nije bilo do “ozbiljnog rada” s bendom, kao nama drugima. Pritisak oko svega je dodao tenzije njegovoj psihičkoj nestabilnosti. Kad mu je sve to postao preveliki pritisak, podijelili smo se na bend i Buffija kao solista. Iako tu nije bilo nikakve zle krvi, što se vidi po RijeKKKa’s Most Wanted [kompilaciji] gdje smo oboje zajedno snimali i nastupali, a bend posebno, dok Buffy kako mu odgovara i kad mu odgovara, što je bilo optimalno. Tu se počinje vidjet razlika i stilski jer bend želi žešči zvuk, a ne više biti u funk-rap vodama u kojima je Buffy. Tada smo se više i bolje snašli gdje nam je u stvari i mjesto u nekim underground vodama, pa su pjesme benda bez Buffija na kraju objavljene na nezavisnim kompilacijama u nekoliko država, a imali smo i stotinjak koncerata.

Kako je sve počelo? Klasično dosadno pitanje.

U drugoj polovini 80-ih, Rap se “vukao” već nekoliko godina po predgrađima, najviše zahvaljujući Buffalu i ekipici okupljenoj oko njega. Sjećam se da sam ga i upoznao na nekom mom DJ-iranju u jednom zametskom kafiću gdje je zatražio mikrofon. Mislim da je bila 88. Nakon tog susreta u kafiću smo se počeli družiti, zajedno pisali tekstove. Prije sam surađivao sa Jimmijem gitarom, pa sam ga zvao da nam snimi gitarice na ritam i rap, kod mene doma, sve na kazetarima. S tim smo napravili onaj prvi album, First Cut 1991. i bez obzira na inferiornost snimke pomeli sve oko sebe. U biti taj album je na neki način kompilacija tadašnje scene jer mu u svakoj stvari gostuje neki “klinac” koji je naletio na session. U biti je to zbroj nekih kućnih sessiona taj album. Zezancija. Laprdanje uz skrečeve ritam, neke instrumentale u miksu. Omot je radio još jedan dragi i prerano otišli čovjek Mišo Cvijanović, karikaturist i novinar. Odlično je pogodio Dejanovu facu jednostavnim linijama.

Svu lovu od kazeta kojih je otišlo par tisuća doslovno na ulici i nastupima, smo donirali u dječje domove kupivši im pelene i slično. Sjećam se da su nas blijedo gledali kad smo ulazili sa time a mi, kao, nismo htjeli tu lovu od izdanja pa smo, osim što smo malo naravno zapili, sve odnesli napuštenoj djeci.

Počele su nas pratiti grupice od 50-100 ljudi dok smo nastupali na totalno opskurnim mjestima, parkovima, pothodnicima, mjesnim odborima. Viralni smo postali, što se danas kaže, a sve se dešava bez današnjih društvenih mreža! Na postavu DJ i ritam mašina, tada se na Jimmija kao gosta dodaje Robi basista, potom Neven na klavijaturama preko nekakvog oglasa u novinama i ubrzo nastaje bend, što je za tadašnje uvjete nastupanja na matrice i sa što manje ljudi, u biti bio autogol, ali mi nismo baš marili za pravila igre. Prvo vrijeme uz ritam mašinu, potom uz razne bubnjare. Vrlo čudan bend.. Dejan je najviše volio funk. Ja sam bio sveslušalica, šaroliki DJ i kolekcionar ploča, dok su Jimmy i Robi bili, uvjetno rečeno, metalci. Robi i ja smo brejkali, a Jimmy ima zavidnu kolekciju raznih ploča pa je naslušan svega. Neven je kasnije upao, ali ni on nema veze sa rapom. Svejedno, teško je nas staviti i kao osobe u neki pretinac, stilski kalup. A opet smo ispali kao rodonačelnici žanra hiphopa. Prvo vrijeme smo zvučili dosta raštimano, naravno, brzo je to počelo ličiti na dobar bend. Spajalo nas je to što nam je sve bilo fora.

Planirate li kakve svirke nakon objave albuma?

Sve je ovo spontano, stvarno nemam pojma. Ak’ bude svirke bit će, ako ne bude – neće. Ako će netko slušat’, neka sluša. Osobno mi je to na nivou nekog “prošlog života”, a i ne volim to stvaranje legendi i kultova. OK je samo da se podsjeti da je ovo sve postojalo, radi kronologije događaja na riječkoj sceni, jer nam se čini da je nekako zapostavljeno. Dobre su to pjesme, i danas ih sa smiješkom poslušam. Iz svih perioda benda, a i buffijeve solo kasnije. Osim togq zaista se oko toga počeo plesti jedan novi stil, u nesretnom ratnom trenutku, pa nije toliko zabilježen kao prethodni kad su se pojavili rock, ili punk.

Kako gledaš na današnju scenu, uporedno s vašim počecima?

Ne pratim previše. Meni se nešto ili sviđa ili ne, žanr mi je potpuno nebitan. Mrzim ladice, moram reći da mi je to često znalo biti i problem dok sam bio DJ jer to što sam ja pomiješao ne bi pas s maslom pojeo, osim ako nije bio glazbeno dobro potkovani pas. Istini za volju, zadnjih par godina uopće ne pratim scenu, pogotovo ne repersku. Do prije desetak godina sam pomagao oko izdavanja riječke scene, zadnji period pretežno rapera, a radio sam im i spotove. Potom sam otišao u nekim drugim pravcima. Dosadi mi stalno isto. Ovdje bi volio istaknuti da su sva ova razmišljanja moja verzija, a ne dogovoreni istup benda. Mi toga nemamo, da je pričao netko drugi, možda bi, naravno osim povijesnih činjenica, rekao neko drugo mišljenje.

Kad se očekuje objava albuma?

Oba albuma su onda izašla na kazetama. Mnoge pjesme na kompilacijama. Robi je dogovorio izdavanje novog CD-a sa Dallasom, imati ćemo razne goste u pjesmama, plus neke stare stvari će biti remasterirane i ostati onakve kako su tad snimljene. Zasad ne bi o detaljima i spisku gostiju, da ne ureknemo, ali trebalo bi biti jako zanimljivo, bar je nama zanimljivo. Sve bi trebalo biti na jesen gotovo. Dejan je ‘otišao’ početkom prosinca 2012., pa se nadam izdanju prije toga datuma.

Zar nam nećeš dati baš nikakvu ekskluzivu o gostima?

Ajde evo, mogu reći one koji su nedavno već snimili svoj dio, jake snage riječke raperske scene Gane Rimatore, Denno Carvaglio i Sova Animal. Skrečeve je odgulio nezaobilazni DJ Jopa. Na bubnju je Alen Tibljaš. Ali neće svi gosti biti sa rap scene, nikako:) naprotiv.

Ajoj, sad smo znatiželjni jako! A tko su u biti ljudi u originalnom bendu?

->Robi (bass) je u Mandrilima, Jimmy (gitara) je u Gustafima, dok Neven živi u Samoboru i ne svira već 20 godina. Ja se bavim organizacijom kulturnih događanja, ali više u domeni filmova. Bubnjare smo mijenjali, u radu benda, a nakon odlaska Buffija i gitariste, ipak Alen Tibljaš je kao naš dugogodišnji prijatelj iz djetinjstva uvijek prisutan i uskače za bubanj, što i nije neko iznenađenje na riječkoj sceni:) on je apsolutna legenda Rirocka. Sjećam ga se još kad smo bili u osnovnoj školi, pa je imao set bubnja od kanti jupola, u našem prvom bendu:) Daleko prije Buffija.

Anegdota sa Buffijem i bendom je tisuće?

Sjećam se Dejana kao svojeglave galamđije i dobričine, kao nekog tko je volio igrat šah uz kaficu, on totalno nije pasao u ovaj svijet, ovakav poslovni, ozbiljni i utegnuti. Ni ja osobno baš ne pašem, zato smo se valjda razumjeli, al’ ja bar nekako plivam, dok on nije ni pokušavao se uklopit’. Svoje tekstove je zapisivao svugdje, zato smo mi drugi morali uskakat i nadopunjavati jer bi se to pogubilo – na omotu od cigareta, na salvetama, pa čak i u pasošu! Da, pravu original putovnicu imao je ispisanu tekstovima o Mister No-u i Zagoru.
Sjećam se da smo mogli napravit “hit” sjedeći uz kavu ili pivu u dvije minute.

Zašto niste imali više hitova? Zbog blokade oko Domovnice?

Ma ne samo zbog Domovnice i te frke, nas jednostavno nije bilo briga za hitove i lovu, pogotovo Dejana. Buffija. Radile su se pjesme i odluke bez nekih uobičajenih kriterija koji zahtjeva karijera. Nije čak bilo bitno ako je pjesma bila bedasta, Buffiju je bilo bitno da rapira i da je zabavno. Štogod. Zato volim to usporedit s Punkom, i to na mnoge načine sofisticiranijom verzijom, jer je prisutan taj bunt i kršenje pravila, maltene svega oko sebe. Štoviše mislim da je taj moment i najbitniji u ovoj svoj priči. Možda čak vrijedno nekih analiza, možda netko doktorira na nama;-)

Pjesme ste mogli štancat uz kavu?

Jednom smo trebali još jednu pjesmu i dečki su imali instrumental. Naravno, Buffi je zaboravio na to. “‘Ajde, kaže, nemojte se ljutit, pripremite sve, ja i Pille idemo tu van studija izać’ malo”, …i evo nas dva za 15-20 minuta sa tekstom. Svaki je od nas dvojice dodavao po neku riječ, I nije jedina tako nastala. Ma, s njim bih sjeo i do jutra napisao dva albuma, baš smo si pasali, jedino nismo znali šta s tim. Da je onda bilo interneta k’o sad, ajme, bilo bi spam-a k’o u priči [smijeh]. Naravno, nije sve pisano tako da smo nas dvojica to radili, ja sam uzimao i „odmor” od toga, radio neke druge stvari, ali Buffy nije nikad, on je samo štancao, tu i tamo nešto snimio, al vjerojatno je tisuće toga pogubljeno na salvetama i omotima cigara, što dobrih što manje dobrih lirika:-)

Ovaj će proces osvježiti sjećanje na tu zanimljivu riječku personu.

Da, siguran sam da hoće, iako se nekad pitam kršimo li njegovo “kršenje pravila” time. On nikad nije htio biti zvijezda. On je „živio trenutak” i tek danas razumijem jer živim freelancerski, kakvo je to bilo mučenje u svoj ovoj gunguli od svijeta koji te tjera na ovo ili ono, jer je to „dobro za tebe”, što je totalna tlapnja koju izmišljaju oni koji na tebi zarađuju. Čini mi se da je i posthumno htio bit’ daleko od ovog svijeta u koji nije baš spadao. Malo ima fotki i snimaka, nimalo se nije gurao na taj način. Spotove nemo’š nigdje pronaći. Kad je umro, bilo je takvo nevrijeme da je jedva nas deset došlo na sahranu, iako je, u biti, da nije bila oluja namjeravalo doći možda i tisuću ljudi. Gubili su se putem od vjetra i snijega, nezapamćene mećave. Mećava u Rijeci?! Ipak, kao da je želio otići sam. Da mu ne dođu ljudi. Bili smo samo par frendova i ex-bend na sahrani, po užasnom nevremenu. Nevjerojatan dan, kao što je i on bio nevjerojatan tip. Često mi se čini da je gledajući ka njegovom imenu potrebno gledati ne samo više od HipHopa kao stila, već i više od glazbe. U nekom društvenom kontekstu.(Nocturno Pro)

Previous articleŽena živi u kombiju s bivšim i sadašnjim partnerom i troje djece: Puni ste ljubavi
Next articleVIDEO: Trumpovi pristaše bijesno prosvjeduju ispred imanja

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here