Aleksandar Nišević, 28-godišnjak iz Gline, koji je subotu ujutro na splitskim Firulama i Blatinama staklenom bocom i kamenom brutalno i bez ikakvog povoda napao dvije žene, posljednjih se mjeseci na splitskom području svima predstavljao imenom Stipe Bilić, piše Slobodna Dalmacija.
Aleksandra su u subotu poslijepodne na području Gornje Podstrane uhvatili pripadnici Specijalne policije Split, koji su ga primijetili u kamenolomu u Srinjinama kako se penje po brdu. Četiri specijalna policajca brzo su se rasporedila u formaciju i krenula češljati brdo u potrazi za bjeguncem, očekujući da će ga netko od njih u tom “češljanju” uhititi.
No, kad su došli do vrha brda, iznenadili su se jer bjegunca nisu našli, a onda su ga ugledali kako sjedi na vatrogasnom putu dvjestotinjak metara niže. Javili su svojim kolegama gdje se nalazi, a jedan od specijalaca mu se uspio neopaženo prišuljati na dvadesetak metara udaljenosti. Kad je viknuo: “Stoj, policija!”, bjegunac je pobjegao prema ruševnim i napuštenim kućama na tom području.
Policajci su odmah pohitali za njim te su ga, doznaje Slobodna, uspjeli uhvatiti nakon što je nogom razbio vrata jedne kuće, u kojoj su bile tri žene, te je, vidjevši da mu je policija za petama, pobjegao preko ograde i sakrio se u grmlju. Tamo su ga pripadnici splitske Specijalne jedinice i zatekli, te je bez pružanja otpora pred uperenim oružjem poslušao njihovu zapovijed, legao na pod i stavio ruke na leđa, te je vezan lisičinama i uhićen.
Nakon što je ispitan na Županijskom državnom odvjetništvu zbog sumnje da je počinio dva pokušaja ubojstva, sudac istrage mu je odredio jednomjesečni istražni zatvor zbog opasnosti od ponavljanja djela. Nišević je cijelo vrijeme pokušavao uvjeriti istražitelje da na snimkama nije on i da mu je sve namješteno.
Nišević je od 2014. godine do danas čak trinaest puta osuđivan, što uvjetno, što na zatvorske kazne, te da ima i dvije optužnice iz 2020. godine za krađe i teške krađe.
No, kako Slobodna Dalmacija doznaje, policija Sisačko-moslavačke županije, pod koju spada i područje Gline, smatrala ga je “osobom od interesa” za puno ozbiljnije kazneno djelo od krađa, odnosno sumnjali su da je povezan s nestankom svoga djeda Miloša Niševića iz sela Roviška.
Naime, 28. prosinca 2019. godine policiji je prijavljen nestanak tada 89-godišnjeg Miloša, koji je posljednji put viđen deset dana ranije. Kako su tada pisali lokalni portali, za nestalim Milošem policija je pokrenula opsežnu potragu, u kojoj je sudjelovalo i dvadeset spašavatelja HGSS-a s tri potražna tima sa psima.
Na terenu su bila i trojica djelatnika MUP-a te četiri vatrogasca VP-a Petrinja, koji su ispumpavali okolne bunare jer se sumnjalo da nestali čovjek nije možda ubijen i bačen u neki bunar. Osim toga, sudionici potrage su kopali i pregledavali i odlagalište gnoja u dvorištu njegove kuće jer se mislilo da ga je možda ubojica tu zakopao.
No, sav taj trud nije urodio plodom. Tijelo starca do dana današnjeg nije pronađeno, a kako nema tijela, zasad nema mogućnosti da se s njegovim nestankom poveže bilo tko, pa tako ni njegov unuk.
Splitski policajci znali su za ove sumnje i pokušali su, doznaje Slobodna, tijekom kriminalističke obrade razgovarati s njim o tome, no 28-godišnjak im ništa nije rekao.
O Aleksandrovu djedu Milošu, u sklopu reportaža o teškom životu ljudi na tom području, svojedobno su izvještavali mnogi mediji. Dvije godine prije njegova nestanka Vladimir Jurišić, novinar “Novosti”, posjetio Miloša, koji mu je, uz kozje mlijeko što je bio jedini napitak koji je imao, pričao svoju životnu priču. Nakon što je tijekom Drugog svjetskog rata i poslije njega izgubio sve članove obitelji, Miloš se oženio, dobio sina Dragana (Aleksandrova oca – op.a.), no žena ga je brzo ostavila, a sin je otišao u Ameriku. U kolovozu 1995. godine Miloš je, preko BiH i Srbije, otišao sinu u Houston.
“Nije meni bilo loše u Americi. Gladan nisam bio, a imao sam i svog novca jer sam povremeno radio. Ali, brate, tuđa je to zemlja. Banija je daleko, a ja sam stalno razmišljao o ovim poljima i voćnjacima. Nekako sam izdržao do 2004. godine, a onda sam rekao sinu da više ne mogu i da idem svojoj kući, pa što bude. Kad sam se našao pred svojom kućom, imao sam što i vidjeti. Sve oštećeno, zaraslo, zapušteno i pokradeno. Nije bilo druge nego zasukati rukave. Uspio sam popraviti kuću toliko da mogu u njoj živjeti, ostvario sam 1100 kuna mirovine jer sam nekad bio vozač u glinskoj ciglani i kakav-takav život je krenuo.
Gotovo petnaest godina čekao sam struju, molio, kumio, pisao molbe i zamolbe. Kad mi je dozlogrdilo, uveo sam je svojim novcem. Elektra ju je samo priključila na kuću. Kasnije me posjetio i sin Dragan iz Amerike, ali bolje bi bilo da nije dolazio. Došao je i umro ovdje na Baniji. Tako sam izgubio posljednjeg svog, posljednju svoju krv i evo me, samujem ovdje. Do kada ću, ne znam”, kazivao je tada novinaru Miloš Nišević.
Zanimljivo je da tada nije spominjao svog unuka Aleksandra.
