Marinin svijet, na Ponterossu već 50 godina među kavom, novinama i trapericama
Područje kanala priča mnoge priče, no jedna od najzanimljivijih vjerojatno je ona o vlasnici mliječnog bara, jednog od rijetkih obrta iz onog čarobnog doba koji još uvijek posluju. “Imam divna sjećanja na to razdoblje.”
„Ponterosso”, Piazza Ponterosso: mjesto gdje su se spajali kapitalizam i socijalizam. Žila kucavica prodaje traperica od 70-ih do 90-ih, vrata Zapada za generacije i generacije Jugoslavena. I nije pretjerano to tvrditi. Čak joj je i glumac i glazbenik Rade Šerbedžija, kako se prisjetio u dokumentarcu “Trst-Jugoslavija”, posvetio pjesmu dok je boravio u Londonu. S druge strane, kako se sjeća i veliki glazbenik Goran Bregović, “svi su kupovali švercane traperice koje su dolazile iz Trsta”.
Vođeni željom da imaju ono što socijalizam nije mogao ponuditi, gomile ljudi iz najrazličitijih gradova nekadašnje Jugoslavije stizale su do tog trga vlakovima, autobusima ili vozeći se svojom Zastavom 750. Besane noći, adrenalin i samo jedan cilj: shopping. Danas je teško zamisliti život tih godina, ali srećom još su ostale oči i sjećanja onih koji su proživjeli to razdoblje. Bilo je to jedno od zlatnih doba Trsta i kao u svemu, sreća daje pa oduzima.
Piazza Ponterosso, prije četrdesetak godina
Subota je prije četrdesetak godina. Pet je ujutro, a mi smo na Piazzi Ponterosso u malom baru-mljekarnici s pogledom na kanal. Došli su ljudi – mnogi ljudi – čekaju na vratima, čekaju da se otvori. Za nekoliko sati trg će biti prenapučen ljudima iz obližnje Jugoslavije, spremnih da se opskrbe trapericama i kavom, da odnesu djelić Zapada u svoje zemlje i udahnu čudo onoga što ih čeka s onu stranu granice.
Pet je ujutro i Marina, vlasnica mliječnog bara, spremna je za još jedan isplativ, ali naporan dan. Izložila je robu na police, ali se u tom trenutku najviše boji da količina neće biti dovoljna da zadovolji zahtjeve tržišta bez pravila i bez presedana. A vani, kako smo vam rekli, već je red.
“S ove strane (lijevo, iza crkve Sant’Antonio) bilo je mnogo trgovina voćem i povrćem i da, mnogo jeansinarija. Doista, kad sam počela raditi, odmah na početku, bilo je jeansinarija i na kanalu. Ja bih otvorila lokal u pet ujutro i već tada je bio red ljudi koji su čekali. Ne red, nego red, red, red, da tako kažem.”
Marinine uspomene do danas nisu izblijedile. Svjetlost njenih živahnih očiju otkriva njenu snagu, odlučnost i veliki karakter. I dok govori, čini se da smo tamo s njom, na hladnoći ranih jutarnjih sati, spremni za novi dan. “Došli bismo rano ujutro i završili s poslom u osam navečer. Tempo je bio intenzivan, trajalo je do zadnje minute i činilo se da tom redu kao da nema kraja. Ne bi stali samo da popiju kavu. Kupovali su kilograme i kilograme kave. Voljeli su Nutellu, ali nisu kupovali staklenku, nego pet pakiranja od 24 komada. Zatim Kinder jaja i mnogo, mnogo Brooklyna.”
“Zarađivalo se puno, gospoda iz autobusa su trošila. A mi smo naporno radili“, rekla nam je Marina, „ Žene su dolazile sa širokim suknjama ispod kojih su skrivale traperice, pričvršćene ljepljivom trakom. Radile su to i ovdje ispred, nisu se skrivale; vidjela sam one njihove velike gaće. Kupovali su i velike lutke, naranče, limune, banane. I da, bilo je i onih koji su kupovali za preprodaju. Kružili su s puno novaca, trpali su ga u kutije za deterdžent. Morali su sakriti i kavu jer je inače ne bi mogli prenijeti preko granice. Bili su vrlo dobro organizirani. Trgovci su pak zarađivali na prodanoj robi i na razlici u tečaju. Bilo je čak i staraca i starica na ulici koja su mijenjali valute. Nije nedostajalo ni trgovaca škart robom koji su prodavali zlatne satove sumnjive autentičnosti i naravno, jeansinari sa svim tim trapericama.”
“Bilo je ukupno osamdesetak štandova i bilo je dosta zbrke koja mi danas, ponekad, nedostaje“, dodala je, „Moram reći da sam jako uživala, ali sam se i ljutila. Uvijek sam sve morala budno pratiti. Bojala sam se da mi nešto ne ukradu ili odu bez plaćanja. Nepoštenih ljudi, kao i poštenih, ima posvuda.” “Bilo je i trenutaka velikog stresa jer je roba morala stizati svaki dan. Dobro se sjećam jednog 25. travnja, blagdana. Ovdje su svi bili zatvoreni, ali moj bar je bio otvoren: u jedanaest ujutro sam već bila rasprodala svu robu u dućanu”.
Trst-Jugoslavija: ne samo traperice, ne samo Ponterosso
Trst tih godina nije bio samo Ponterosso, nego nešto više: bio je simbol. Referentna točka mode i talijanskog stila, naš grad bio je škrinja s blagom koja će Jugoslavenima otkriti budućnost.
“Nisam bila od onih koji su odlazili kupovati traperice na Ponterossu. Ili barem nisam tamo išla često. No, dobro se sjećam tog razdoblja kada smo odlazili u Trst kupovati nešto što nitko u Jugoslaviji nije mogao imati, nešto jedinstveno”, rekla nam je šezdesetogodišnjakinja koja je kao mlada išla u Trst u kupovinu.
“Događale su se jako smiješne stvari. Bilo je gospođa koje su na sebe stavljale nekoliko pari traperica, jedne na druge: na kraju bi postale debele žene s malom glavom. To su bile one koje smo zvali “svercare”, odnosno one koje su onda preprodavale robu onima koji si nisu mogli priuštiti putovanje”. Misli se vraćaju na razdoblje u kojem su traperice ‘Uno’ bile u modi, „dodala je, „ili smo ih barem tako zvali jer su imale broj jedan na stražnjem džepu. Svi su ih htjeli, a postojalo je samo jedno mjesto gdje ih se moglo naći, a to je bio jedan od štandova na Ponterossu. U to vrijeme, ako si imao te traperice, bio si netko. To je bila neka vrsta status simbola.”
“Osim traperica, mi mladi uvijek smo gledali izloge kako bismo shvatili što je u modi. Uvijek smo tražili nešto posebno. Promatrali smo izdaleka prodavačice koje bi nakon posla projurile na svojim Vespama: željele smo vidjeti kako su obučene da ukrademo poneku ideju, nešto što miriše na zapad”.
“Obično smo dolazili u šest ujutro i čekali da se otvore štandovi i dućani. I u tom periodu smo ‘proučavali’ modu kako bismo znali što kupiti. U 17.30 morali smo uhvatiti autobus za povratak kući. Mnogi su kupovali u zadnji tren samo da donesu nešto više s druge strane granice. Često se događalo da su prodavačice skidale robu s lutke samo da stignu na vrijeme.” “Ponekad mi se znalo dogoditi da stignem s cijelom plaćom i uspijem kupiti samo torbu i par cipela. Nema veze, samo da je kvalitetno. Kad danas razmislim o tome, nasmiješim se, jer smo riskirali da nam zaplijenjene novac i robu. Radili smo to samo radi mode.”
Čar jednog doba koje više ne postoji
“Ali, osim odjeće – zaključila je – mene i moje prijateljice fascinirao je taj svijet. Ponekad bismo odlučile ondje prespavati. Navečer smo sjedile na klupama ispred crkve Sant’Antonio i promatrale nešto što se činilo kao jedan drugi svijet. Kako su se ti mladi ljudi zabavljali.”
Trst je u tom razdoblju bio simbol, važan dio povijesti Jugoslavije, ne samo zbog tog trga, već i zbog radosti koju je pružao onima koji su dolazili kupovati, ali i iznad svega onima koji bi ostali na drugoj strani u iščekivanju svjedočanstva jednog drugačijeg svijeta. (Trieste Prima)
