Među atraktivnijim sudionicima Simposara svakako je bio Matjaž Kek, izbornik slovenske reprezentacije. Hrvatski poklonici nogometa pamte ga kao trenera koji je s Rijekom osvojio naslov prvaka Hrvatske, a sad se nametnuo i na Euru s nacionalnom vrstom koja u osnovnom dijelu nije izgubila nijednu utakmicu, a eliminirana je tek u osmini finala, na penale, od Portugala. A u to ime dobio je i priznanje za trenera godine na prostoru bivše SFRJ.
Logično, u razgovoru za Večernji list dotaknuo se i svog bivšeg kluba:
Koliko je to što je napravio u Rijeci utjecalo na njegovu karijeru?
– Govorimo o razdoblju od pet godina i ljudi na Kvarneru kažu da sam dao nešto Rijeci. A ja im odgovaram, kada bi samo znali koliko je Rijeka meni dala, s odnosom i mogućnosti da se razvijam i kao čovjek i kao stručnjak. Poštujem to bogatstvo koje mi je Rijeka dala, kako obični ljudi na placu kao i oni stručni. Ja sam došao 2013. i nisam zatekao bogzna što, bilo je tu dosta improvizacije. No, bila je to sjajna ekipa, od predsjednika naniže, a jasno postavljena hijerarhija dopuštala je komunikaciju u oba smjera. Kako je rastao klub, tako smo rasli i mi u svlačionici. Igrači su se mijenjali, ja sam ostajao.
Kako se osjećao kada je takav odnos došao svom kraju?
– Kada sam osjetio da više ne mogu davati koliko klub traži od mene, mi smo najkulturnije i brzo došli do zaključka da je najbolje nešto mijenjati. Srećom, nakon mene došao je Igor Bišćan koji je i donio tu novu energiju i Rijeka je ostala u vrhu. A naši su odnosi ostali dobri jer je i jedna i druga strana znala da je to najbolje. I nije se radilo o jednoj ili tri plaće, nego je riječ o načinu kojim se i danas ponosim jer su svi ti ljudi zadržali dostojanstvo. I ne treba uvijek tražiti krivca. Nogomet ne može biti “one man band”, ni u slučaju uspjeha ili neuspjeha. Uvijek je više faktora koji čine rezultat. Kao trener, ne mogu ne biti odgovoran za ono što se događa na terenu. A uz objektivan i samokritičan pogled i problemi se lakše rješavaju.
Kako je bivši trener Rijeke doživio težak poraz tog kluba od ljubljanske Olimpije, ponajboljeg kluba zemlje čiji je izbornik?
– Jedno su emocije, a drugo svijet i vrijeme u kojem živimo. Bilo je iluzorno očekivati da kao izbornik svoje države ne navijam za svoj klub. Normalno da su moje emocije prema Rijeci izuzetno snažne i gotovo neponovljive, ali ja sam dijete Maribora. To što sam ja bio oduševljen načinom kako je Olimpija izbacila Rijeku sasvim je normalno i teško da bi netko tko me poznaje mogao očekivati nešto drugo.
