Smrt Borisava Jovića, bivšeg predsjednika Predsjedništva SFRJ – kojeg je toj dužnosti naslijedio Stjepan Mesić – i dalje je velika tema u srpskim medijima.
Izvukli su na svjetlo dana Jovićeve memoarske zapise o Josipu Brozu Titu koji su objavljeni pod nazivom “Na ivici provalije”. O njemu, Titu, Jović baš i nije imao neko mišljenje, dovoljno je pročitati naslov: “Maršal i dželat: Tito je najveći zlikovac kojeg sam upoznao, cijeli srpski narod je zavio u crno”.
“Istovremeno i gospodin i dželat u politici. Lukavi prevarant. To je bio najveći zlikovac kojega sam ikada upoznao. Gledao je na daleko. Razmišljao je naizgled sporo i tupo, a u stvari nemilosrdno. Njegova zamisao nije mogla propasti. Da bi uspjela bez izuzetka, on je u svojoj glavi, naizgled mirnoj i bezazlenoj, imao koliko god treba varijanti, od prijateljskih upozorenja do smrtnih presuda”, pisao je Jović.
“Bio je vrlo dugo s nama, a mi ga nismo dovoljno ozbiljno shvaćali i debelo smo platili. Puna četiri desetljeća nas je držao u zabludi, pjevali smo mu pjesme dok je bio živ i zaplakali kad je umro. Trebalo je četvrt vijeka da razotkrijemo koliko smo bili naivni i lakovjerni, da bismo zbog toga imali razlog zaplakati. Ali ne bi bilo koristi. Samo smo ostali nijemi. Ako od njega nismo dovoljno naučili, teško nama u budućnosti“, mišljenja je bio preminuli srpski političar.
Tu dolazimo do onog dijela da je “srpski narod zavio u crno”. Naime, Jović tvrdi da je u Jugoslaviji “sve što je srpsko postupno suzbijano i likvidirano”.
“Srpski narod je slijepo vjerovao u deklariranu politiku ravnopravnosti naroda i narodnosti, usprkos njenom svakodnevnom narušavanju. Tako je teško izigran i prevaren, i to kao nacija u cjelini, da sve njegove institucije skoro da nisu ni primijetile, a sva njegova vlast se za to svesrdno zalagala i smatrala svojim velikim uspjehom. Vjerujem da se tako nešto nikada u ljudskoj povijesti nije dogodilo.”
Knjiga sadrži i priču koju je jugoslavenski političar Milovan Đilas ispričao akademiku Matiji Bećkoviću, a on je potom ispričao Joviću.
– Na Drugom zasjedanju AVNOJ -a, kako je poznato, Tito je proglašen maršalom. Pitanje odgovarajućih uniformi trebalo je odmah riješiti. Moglo se vidjeti da su već bile nacrtane prije sjednice, tako da su sve epolete, pojas i namaz pozlaćeni. Tito je već bio nezadovoljan što ga nisam proglasio generalisimusom, od čega ga je jedva odvratilo da ne uvrijedi Staljina koji je imao zamjerke na sve što je na sjednici učinjeno. No kad je počeo razgovor o maršalovoj odori, nije htio ni čuti da su epolete i drugi ukrasni dijelovi pozlaćeni. Inzistirao je da sve bude zlatno. Nisu pomogli nikakvi argumenti, da je jako skupo, da je nepraktično jer je teško itd. Moralo je, kako Tito kaže. Kako bi prekinuo uzaludnu raspravu, jedan od prisutnih drugova našao je neko opravdanje za Titov zahtjev, rekavši da ubuduće neće morati uvijek trošiti toliko novca, jer će se ta uniforma, ili barem zlatni dijelovi, koristiti za nasljednike. To je razbjesnilo Titu da se naljutio i rekao: “Pa valjda nećemo dopustiti da neka budala ubuduće nosi moje odijelo” – napisao je Jović.
