Home Mozaik Mira Furlan: Protjerana iz Zagreba, posljednju ulogu igrala u Rijeci

Mira Furlan: Protjerana iz Zagreba, posljednju ulogu igrala u Rijeci

2598
0

Napustila nas je legendarna Mira Furlan, glumica čiju su sjajnu karijeru prekinuli sjajnu karijeru sukobi na području bivše Jugoslavije. U Hrvatskoj se početkom devedesetih stvorila atmosfera linča zbog koje je glumica nakon prijetnji smrću zauvijek otišla iz Zagreba. Mira Furlan odmah je dobila otkaz u zagrebačkom HNK, a tijekom rata oduzet joj je i stan koji je sudskim putem vraćala više od 16 godina te na kraju dobila sudski spor.

Sa suprugom je otišla u SAD novcem koji su dobili prodajom automobila.

U Hrvatsku se Furlan kao glumica vratila 2016. godine kada je postala dio ansambla HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci gdje je odigrala nekoliko predstava uključujući i svoju posljednju ulogu u Vježbanju života 2.

Povodom odlaska Mire Furlan objavljujemo pismo iz 1991. godine koje je naslovila ‘Pismo sugrađanima’:

“Ovim putem želim zahvaliti svojim sugrađanima koji su se bezrezrevno pridružili ovoj maloj, usputnoj i, po svemu sudeći, ne narocito značajnoj hajci na mene. Iako usputna, ona će ipak promijeniti i označiti cijeli moj život. Što je, naravno, posve nevažno u kontekstu svakodnevnih smrti, uništavanja, razaranja i stravičnih zlodjela u kojima se odvija naš život.
Budući da se ipak radi o mom jedinom životu, i kad sam već iz nekog razloga izabrana da poslužim kao prljava krpa o koju je zgodno tu i tamo obrisati blatne cipele, pa iako sam previše očajna da bih uopće imala volje za polemiziranje po novinama, ipak mislim da sebi i ovom gradu dugujem barem nekoliko rečenica. Baš kao na kraju nespretne, mučne, krive ljubavne priče, kad se, potpuno pogrešno, uvijek još nešto hoće reći i objasniti, iako u dubini duše znamo da su sve riječi suvišne, jer ih, naime, više nema tko čuti. Jer je, naime, kraj.
Preslušavajući svoju telefonsku sekretaricu, slušajući neshvatljiv broj neopisivo odvratnih poruka svojih sugrađana, čeznula sam za samo jednom jedinom porukom nekog prijatelja. Ili čak ne prijatelja. Običnog znanca. Kolege. Ali takve poruke nije bilo. Ni jednog jedinog poznatog glasa, ni jednog jedinog prijatelja – čovjek se pita da li je to moguće. Pa ipak, hvala im. I onim plemenitim rodoljubima koji mi ljubazno obećavaju “masakr na srpski način” i onim kolegama, prijateljima i znancima koji mi svojom šutnjom daju do znanja da na njih više ne računam… ”
Iz Beograda u Zagreb, 1.11.1991.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here