Vitalni interes Slovenije nije izlazak na otvoreno more. Vitalni interes Slovenije je dodir sa zdravim razumom. Arbitražni sporazum znači vraćanje u normalu nakon nacionalističke kalvarije. Znači buđenje iz noćne more, piše tjednik Mladina, a prenosi H-Alter.
Slovenijom kruži strah, strah od ugušene, zatvorene, nevitalne, mrtve, bez svijesti i kolaborantske te izdane Slovenije. To je strah od crnog scenarija, koji truje političku atmosferu, budi mržnju i poziva na borbu kako unutar države, tako i izvan nje. Što bi Slovenija mogla izgubiti? Kakva teška sudbina nas može zadesiti ako se sada ne odupremo, duhom ili silom? O čemu zapravo cijelo vrijeme govorimo kad kažemo da su na kocki svijest, državnost, suverenost, bit, sloboda, kičma i baš sve ono što dopušta probrana ontološka frazeologija, vrijedna Heideggera i pol? O čemu ćemo odlučivati 6. lipnja?
Uzmimo za početak najgori mogući scenarij. Onaj na koji nas opominju neki slovenski intelektualci, slovenska desnica, navodne narodne stranke, zaštitnici slovenske zemlje, tijela domovine i nacionalnog interesa. Arbitražni sud 2014. godine donosi odluku da Slovenija nema takozvani teritorijalni dodir s otvorenim morem. Tanker, ribar ili surfer, koji želi iz Sredozemlja doći u Luku Koper, odlučili su arbitražni suci, u Sloveniju može doploviti samo preko hrvatskih teritorijalnih voda, a pogled iz Pirana ili Portoroža u globalizirani svijet završava već na obali Savudrijskog poluotoka, uz koji patrolira hrvatski policijski čamac. Pogled vrijedan strave i klaustrofobije, gušenja u prostoru bez zraka!
Time bi Slovenija bila prikraćena za svoje vitalne interese (kažu Borut Pahor i Samuel Žbogar). Čak “najvitalnije” (prisjeća se Marjan Podobnik). Slovenija bi bila u tom slučaju “zatvorena” (trezven je Janez Janša), izgubila bi status pomorske države (stručan je Marko Pavliha). Na narodnu opsesiju o zatvorenosti/otvorenosti, vitalnosti ili kolektivnoj svijesti svoj arsenal troši još intelektualaca. France Bučar, koji upozorava da je na kocki “slovenska svijest”, te dodaje da je tu riječ o odluci o opstanku Slovenije. A filozofu Tinetu Hribaru očito u situaciji kad su iskorištene već skoro svi najteži izrazi iz ropotarnice njemačke hermeneutike ili francuskog egzistencijalizma, ne preostaje ništa drugo osim teze da je arbitražni sporazum “akt kolaboracije s okupatorom”. Dakle, nekakav nad-incest.
Tanker, ribar ili surfer, koji želi iz Sredozemlja doći u Luku Koper, odlučili su arbitražni suci, u Sloveniju može doploviti samo preko hrvatskih teritorijalnih voda, a pogled iz Pirana ili Portoroža u globalizirani svijet završava već na obali Savudrijskog poluotoka, uz koji patrolira hrvatski policijski čamac. Pogled vrijedan strave i klaustrofobije, gušenja u prostoru bez zraka!
Vratimo se sada na zemlju, ostanimo trezveni i pokušajmo utvrditi o čemu zapravo govorimo kad govorimo o crnom scenariju. Riječ je o sljedećem: razlika između “crnog” i “bijelog” scenarija nije razlika između postojanja i nepostojanja svijesti, već razlika između dva različita režima na dijelu mora, od Savudrije prema vani. Ništa više i ništa manje o toga. Po jednom scenariju, Sloveniji bi pripao pojas teritorijalnog mora s površinom oko 112 kvadratnih kilometara, a po drugom bi Slovenija na tom dijelu mora dobila posebna prava koja pripadaju geografski prikraćenim državama.
Slovenija po tzv. crnom scenariju ne bi imala suverenost na morskom dnu, u vodi i u zraku. To konkretno znači da bi izgubila pravo na istraživanje dna (od rta Savudrije prema van), što uključuje i ekonomsko iskorištavanje dna, crpljenje nafte, plina i slično. Ali bi Slovenija i dalje polagala optičke ili telekomunikacijske kablove, što je posebno uređeno međunarodnim konvencijama. Kod neba zapravo nema posebnih razlika između dviju alternativa, u oba slučaja bi slovenski zrakoplovi imali pravo na prelet, i kad bi zračni prostor formalno pripadao Hrvatskoj. Malo kompliciranije je s razlikama u režimu plovidbe. I to iz jednostavnog razloga što more nije kopno.
Budući da se voda u moru pomiče, zajedno s ribama i naftnim mrljama, u međunarodnoj zajednici već desetljećima, gotovo stoljećima, postoje prilično precizna pravila u određivanju morskih prava i dužnosti, posebnih morskih pojasa, a time i državne granice. Usporedba s kopnenom granicom zapravo navodi na krive zaključke. Zbog “tekućeg” mora, državne granice na moru su više relativne i mutnije su od granica na kopnu. A budući da su manje važne, u pravilu se i određuju više-manje “automatski”, na temelju pravila međunarodnog pomorskog prava. U tome je zapravo bit slovenskog problema. Ali vratimo se osnovnom, egzistencijalnom pitanju: Koja bi prava na moru, dakle, Slovenija mogla izgubiti u najmračnijem scenariju?
Na moru vrijedi temeljno pravilo slobodne plovidbe, mare liberum, kao što je još u 17. stoljeću uskliknuo Grotius, kad je još vrijedilo da je sve što je dalje od tri milje od obale vlasništvo cijelog čovječanstva. Danas, tristo godina nakon Grotiusa, pravila su, naravno, dorađenija, ali još uvijek slijede slično načelo. Hrvatska policija slovenske kamiondžije na kopnu može bilo kad zaustaviti, a na moru se brodovi ne zaustavljaju tako lako. Države imaju, naime, potpunu suverenost samo u unutrašnjim vodama, ali ne i u teritorijalnim. U teritorijalnim vodama vrijedi načelo tranzitnog prolaska. To načelo znači da npr. Hrvatska ne smije zaustavljati brodove, osim u slučaju da krše hrvatske zakone o zaštiti okoliša ili ugrožavaju njenu sigurnost.
Konkretno, što se tiče sigurnosti: vojni brodovi koji idu u Luku Koper (LJSE:LKPG), morali bi to unaprijed najaviti hrvatskim vlastima. U skladu s hrvatskim unutarnjim pravilima, konvoj vojnih brodova ne bi smio biti veći od tri broda, a uz to bi podmornice koje su krenule u Sloveniju morale ploviti po površini i imati istaknutu zastavu. A što se tiče poštivanja pravila o zaštiti okoliša: Hrvatska bi mogla zaustavljati brodove ako bi posumnjala da krše njene propise o zaštiti okoliša. S time nitko vjerojatno nema problema jer bi svaka ekološka katastrofa uz savudrijsku obalu utjecala i na obalu uz Piran. Ali može se postaviti pitanje povjerenja: a što kad bi hrvatska zloupotrebljavala ta pravila?
Ali, to je zapravo skoro nemoguće. I to zbog sljedećih razloga. Prvo, Hrvatska ne zna koji brod ide u Luku Koper. Po Jadranskom moru su zacrtani međunarodni koridori, pomorski putovi po kojima plove svi brodovi – i oni koji idu u Trst ili u druga sjeverna, talijanska pristaništa. Svi brodovi plove uz hrvatsku obalu i vraćaju se prema Sredozemnom moru uz talijansku obalu. Samo brodovi koji nose opasni teret moraju obavijestiti hrvatske vlasti kamo su krenuli. Drugo, Hrvatska ne zna koji je brod slovenski. Čak i ako gleda izbliza. Brodovi “slovenske” Splošne plovbe plove, recimo, pod liberijskom zastavom jer plaćaju manje poreze, nego što bi ih plaćali u Sloveniji. Na njima, dakle, ne leprša slovenska trobojnica.
Ako bi, recimo, arbitražni sud Sloveniji dosudio 112 kvadratnih kilometara velik koridor, to ne bi bilo “slovensko more”, dakle slovenske unutrašnje vode, s kojima bi parlament mogao raditi što god hoće. Slovenija bi isto tako morala dopuštati tranzitni prolazak, a brodove ne bi mogla pregledavati bez razloga. I ako netko misli da bi ulazak u Luku Koper zbog toga bio lakši, također je u krivu
Prema crnom scenariju bismo režim na moru ispred slovenske obale mogli usporediti s režimom koji je na snazi ispred Bosporskog tjesnaca koji zapljuskuje tursko teritorijalno more. Kroz Bosporski tjesnac može ploviti bilo koji brod i Turska ne smije intervenirati ako brodovi poštuju njene propise o zaštiti okoliša. Budući da je u razdoblju od 1988. do 1992. u Bosporskom tjesnacu bilo više od 150 sudara brodova, u listopadu 2002. je Turska ograničila tranzit tankera kroz tjesnac i zabranila noćnu plovidbu brodova duljih od 200 metara. To ograničenje je međunarodna zajednica prihvatila. I Hrvatska bi mogla donijeti slične propise i to za sve brodove. Ali, naravno, teško je zamisliti da bi promet u savudrijskom tjesnacu mogao postati tako gust.
I kako Slovenija u crnom scenariju ne bi izgubila sva prava, tako ih u bijelom scenariju ne bi ni dobila. Ako bi, recimo, arbitražni sud Sloveniji dosudio 112 kvadratnih kilometara velik koridor, to ne bi bilo “slovensko more”, dakle slovenske unutrašnje vode, s kojima bi parlament mogao raditi što god hoće. Slovenija bi isto tako morala dopuštati tranzitni prolazak, a brodove ne bi mogla pregledavati bez razloga. I ako netko misli da bi ulazak u Luku Koper zbog toga bio lakši, također je u krivu. Slovenski ‘dimnjak’ bi u tom slučaju bio zapravo unutar međunarodno određenih plovnih putova koji su bliže obali Istre. Zapravo brodovi po tzv. slovenskom izlazu na otvoreno more uopće ne bi plovili.
Sve te činjenice svjedoče o drugoj priči: budući da Slovenija nema podmornice, budući da nema ni tri vojna broda, budući da nema ni dokaza o postojanju nafte ispred Istre, teza “intelektualaca” da su u igri vitalni interesi Slovenije, državna svijest ili čak državnost, upravo je smiješna. Čak i najmračniji scenarij nije tako mračan kako ga oslikavaju slovenski nacionalisti. Belgijska luka Antwerpen isto tako nema pristup do otvorenog mora. Svaki brod koji uplovljava u tu veliku sjevernomorsku luku mora, naime, neizbježno prijeći nizozemske teritorijalne vode. A Antwerpen je ipak jedna od najuspješnijih i najvećih luka na svijetu, koja uspješno konkurira nizozemskom Rotterdamu. Zašto Slovenija zapravo treba taj izlaz, za koji je spremna založiti sve?
Jedan od prvih odgovora na to pitanje dao je još 1997. godine Janez Drnovšek. Rekao je da je izlaz na otvoreno more “jako važno, a možda i najvažnije simboličko, političko i psihološko pitanje”. Drugim riječima: stanovništvo Slovenije je palo na fintu. Na fintu od koje mi, državljani, nećemo i ne možemo imati ništa, a slovenska politička elita, desna i lijeva, puno. Od tog pitanja žive kad nas već godinama uvjeravaju da štite naše “psihološke”, vitalne interese. Zbog navodne traume uzrokovane gubitkom “naše” obale još iz vremena Jugoslavije. A budući da je problem izmišljen i simboličan, prikladna je kost na kojoj su se dosad okoristili različiti politički dušobrižnici za račun stvarnih interesa.
Slovenska politička elita se zbog tog napuhanog pitanja u prošlosti odrekla mnogočega konkretnog: također granice na kopnu i pažljivije vanjske politike prema Italiji i Austriji. Na zamišljenom “izlazu” u svijet dva desetljeća smo napajali slovenski nacionalizam. Hrvatski filozof Žarko Puhovski ima danas pravo kad kaže da cijela Europa još uvijek govori o primitivnom Balkanu, “a u isto vrijeme na granicama tog Balkana – na jednoj strani je to Slovenija, a na drugoj Grčka – imate radikalniji nacionalizam od onoga koji biste mogli naći bilo gdje u Bosni, Makedoniji ili Srbiji.” Isto kao Slovenija, i Grčka zbog simbolike, zbog psiholoških problema (s imenom Makedonija), svoju susjedu blokira u međunarodnoj zajednici.
Iako, ili upravo zato što je pravi problem izmišljen, nevažan, simboličan, još je važniji rezultat referenduma na kojem ćemo odlučivati o sudbini arbitražnog sporazuma. Na njemu ćemo priznati da problem nije baš vitalan i zato ćemo dopustiti da o njemu odlučuje netko treći. Ili ćemo zaključiti da je problema tako vitalan da o njemu nitko drugi ne smije odlučivati jer je na kocki opstanak naroda. Time, odbijanjem arbitražnog sporazuma, Slovenija bi, naime, krenula na ucjenjivački put u uvjerenju da je taj fantazijski izlazak na otvoreno more pitanje u ime kojega je moguće riskirati baš sve.
Time što bi odbila arbitražni kompromis, Slovenija bi krenula na put blokade. Što to znači, već smo iskusili. Predsjednik vlade Borut Pahor danas rezignirano govori o putu osamljivanja. Naravno da desetomjesečna blokada Hrvatske međunarodnu javnost nije uvjerila, ne zato što je loše lobirala, već zato što s takvim stajalištem i zahtjevima, kako su ih oblikovale vladajuće političke stranke, nije bilo moguće biti uvjerljiv. O apsurdnosti naše pozicije svjedoči sljedeći paradoks: Slovenija se u blokadi Hrvatske pozivala na međunarodno pravo. Kao: Hrvatska ne može u EU dok mi, po ugovoru EU-a, na to ne pristanemo, jer “oni su vani, a mi smo unutra”. A pritom smo zahtijevali da se Hrvatska odrekne nekih pravila međunarodnog prava u slučaju određivanja granice.
Da bi bilo jasno o čemu govorimo, dopustimo si još jednu sitnicu. Međunarodna konvencija UN-a o pravu mora jedna je od najvećih i najvažnijih konvencija. Nastala je nakon dugotrajnih i mučnih pregovora, na stjecištu golemih interesa. Zašto bi je se zbog Slovenije velesile odrekle? Bi li, recimo, Angela Merkel mogla reći: “Uf, od 1973. do 1989. smo imali naporne pregovore. Istina. Bili smo u Švicarskoj, u New Yorku, a na kraju smo u mukama ispisali tih 320 članak i devet aneksa Konvencije o pomorskom pravu u kojoj smo saželi stoljetna običajna pravila. Ali, ok, u slučaju Slovenije ćemo napraviti iznimku.” Naravno da neće. To je iluzorno. Borba Slovenije za izlaz na otvoreno more je u tom slučaju stvarno borba s vjetrenjačama.
Arbitražni sporazum označava i odluku Slovenije da se još jednom potpiše pod Osnivačku povelju Ujedinjenih naroda koja govori o tome da ako političari u nečemu jako podbace, moraju za pomoć zamoliti nekog trećeg. Arbitražni sporazum znači vraćanje u normalu nakon nacionalističke kalvarije. Znači buđenje iz noćne more
Alternativa arbitražnom sporazumu je, naravno, daljnja blokada Hrvatske dok ona ne ispuni slovenske zahtjeve. Ali, u pravilu, u međunarodnoj zajednici male države ovise o velikima. I ako žele preživjeti na dulji rok, ne mogu si priuštiti kršenje ustaljenih pravila: moraju postupati načelno. Najvažniji slovenski nacionalni interesi su predvidljiva međunarodna zajednica i poštivanje općih pravila. Upravo na ta pravila se Slovenija poziva kad, recimo, upozorava na položaj slovenske manjine u Austriji ili Italiji: što drugo osim upozoravanja na međunarodne standarde, odnosno na poštivanje odredbi Austrijskog državnog ugovora, koji su napisale velike sile, još preostaje Sloveniji? I zašto bi Slovenija ono što očekuje od Austrije i Italije, u slučaju Hrvatske sama kršila?
Upravo zbog svih tih razloga kod tzv. drugog Rehnovog prijedloga arbitražnog sporazuma manje je bitno donosi li on Sloveniji 100 posto, 90 ili 50 posto izlaza na otvoreno more, o čemu se sad prepiru slovenska ljevica i desnica. To pitanje ne samo da nije tako važno, već je i zakašnjelo. O tome je odlučio već Janez Janša kad je na Bledu s Ivom Sanaderom postigao načelnu suglasnost o tome da se spor riješi pred međudržavnim sudom u Haagu. Time što je Slovenija konačno pokopala sporazum Drnovšek-Račan, pa i sve prošle ideje o tome da se spor rješava na temelju političkih kriterija, država je pristala na međunarodno pravo. I u tom kontekstu su i rasprave o tome je li u Rehnovom prijedlogu poštivana vanjska, poluunutrašnja ili unutrašnja pravičnost, manje važne.
Što je, dakle, zapravo arbitražni sporazum? Arbitražni sporazum označava častan izlaz za slovensku političku elitu koja je u zadnjih dvadeset godina stvar dobrano pokvarila. Posebno Janša-Pahorovom blokadom Hrvatske. Arbitražni sporazum označava i odluku Slovenije da se još jednom potpiše pod Osnivačku povelju Ujedinjenih naroda koja govori o tome da ako političari u nečemu jako podbace, moraju za pomoć zamoliti nekog trećeg. Arbitražni sporazum znači vraćanje u normalu nakon nacionalističke kalvarije. Znači buđenje iz noćne more. I zato arbitražni sporazum nije kolaboracija s neprijateljem, već kolaboracija s općevažećim i prihvaćenim pravilima, na temelju kojih je međunarodna zajednica i Sloveniji podarila državnost. To je jedan korak prema zdravom razumu i zato u svakom pogledu označava slovenski vitalni interes.
Svaka čast, konačno nešto pametno o toj temi. Još jednom moramo, sa žaljenjem, zaključiti: političari su samo (nužno?) zlo!
zabavljaju nas nebitnim stvarima da bi se u pozadini, dok ne gledamo, zaokupljeni kojekakvim cirkusima, mogle odvijati pljacke nacionalnih bogatstava
Napokon je netko to realno vidio… i to još Slovenci … kao i nama tako i njima u Sloveniji političari prodaju priče, da će imat ovo i ono, a glup narod će u to povjerovat… Slovenija bi se trebala zapitat, (i isto tako oštro napast Italiju kao i Hrvatsku),što se dogodilo sa pojedinim selima blizu Molfalcone-a, neki će znat o čemu pišem, pa zašto nijh ne vrate ili čak dobiju cijeli Molfalcone jer bi htjeli izlaz na otvoreno more 🙂 …