Home Kolumne Mojmir Križan: Hrvatska zaslijepljenost prošlošću

Mojmir Križan: Hrvatska zaslijepljenost prošlošću

1252
0

Često je od koristi pogled okrenuti prema prošlosti i odatle izvući neke pouke za budućnost: da su u prošlosti učinjene neke greške, ali i da su neki elementi života bili bolji, te da bi ih valjalo ponovo oživjeti. Osamostaljena Hrvatska međutim gotovo isključivo gleda u prošlost – i odatle, na žalost, ne izvlači korisne poduke za budućnost. Na ovaj zaključak upućuje dominantna uloga koju u Hrvatskoj igraju tri svjetonazorske (ideološke) orijentacije, koje, barem iz perspektive suvremene “Evrope”, uglavnom već pripadaju prošlosti: klerikalizam, nacionalizam i neoliberalizam.

Već prije nekoliko stoljeća su evropski prosvjetitelji potkopali srednjevjekovni, na kršćanskim učenjima utemeljen pogled na svijet. Polazeći od uvjerenja da je čovjek umno biće, zahtijevali su da znanstveni pristup svijetu nadomjesti pretpostavku da svijetom upravlja Bog, da tolerancija, vjerske slobode i, općenitije, ljudska prava nadomjeste netolerantnu crkvenu dogmu i etiku, da na mjesto navodno bogomdane staleške, hijerarhijske strukture društva stupi princip jednakosti i slobode svih građana, a time i mogućnost dinamičnog društvenog razvoja, itd. Immanuel Kant je 1784. prosvjetiteljstvo definirao kao “izlazak čovjeka iz njegove samoskrivljene maloljetnosti. Maloljetnost je nesposobnost poslužiti se vlastitim razumom bez vodstva nekog drugog”.

Usprkos ovom povijesnom iskustvu i usprkos moderenosti njezinog Ustava, u Hrvatskoj je Katolička crkva, u odnosu na ostale svjetonazorske organizacije i građanske udruge i u suprotnosti sa zahtjevom da moderna liberalna država u odnosu na takve organizacije bude neutralna i da se distancira od njihovih svjetonazora, izrazito privilegirana. U ugovoru o pravnim pitanjima između Hrvatske i Vatikana iz 1997. godine se ukazuje na navodno “nezamjenjivu [sic!] ulogu Katoličke Crkve u odgoju hrvatskoga naroda i njezinu povijesnu i sadašnju ulogu na društvenom, kulturnom i obrazovnom području”, a šest katoličkih svetkovina se proglašava službenim praznicima. U ugovoru o gospodarskim pitanjima iz 1998. godine se pak država obavezuje na vraćanje cjelokupne podržavljene crkvene imovine u prirodi ili novčanom naknadom, na mjesečni transfer poreznog novca crkvi u iznosu dviju prosječnih bruto plaća pomnoženim s brojem postojećih župa, na osiguranje lokacija potrebnih za gradnju novih crkava i pomoć pri njihovom financiranju itd. A tu je i vjeronauk u školama. Prema nekim procjenama ovaj transfer godišnje doseže iznos od oko pola milijarde kuna, odnosno preko sto kuna po stanovniku – bez obzira je li on katolik, ili nije.
U odnosu na ovo privilegiranje Katoličke crkve je moguće upitati se, na temelju čega crkva i država tvrde da je u Hrvatskoj većina građana katoličke vjere? Dok su se pri popisu stanovništva 1991. godine oni zaista u velikoj većini izjasnili kao katolici, tu je i činjenica da je prilikom popisa deset godina ranije slična većina tvrdila da su ateisti! Nadalje, zbog čega država privilegira Katoličku crkvu? U suvremenim liberalnim državama se u pravilu, u ime jednakosti šansi, privilegiraju manjine, a ne većina. Teško je oteti se utisku da se radi o možda podsvijesnoj želji vladajuće Hrvatske Demokratske Zajednice da crkva preuzme ulogu sličnu onoj u srednjem vijeku, tj. da stanovništvu ponudi svjetonazor koji opravdava njegove patnje na “ovom svijetu” – a time i katastrofalnu dugogodišnju vladavinu te stranke.

No možda najgori aspekt ovog novog hrvatskog katoličanstva je big-oterija, licemjerje kojim je prožeta i država, i crkva, i njezini navodni vjernici. Pripadnici vladajuće garniture očito nisu imali problema da istovremeno sudjeluju u crkvenim ritualima i u općoj pljački i korupciji. Kler, koji bi trebao biti primjer skromnosti i čovjekoljublja, nije propustio šansu da udobno živi, vozi se u skupim automobilima itd. Kada su svećenici digli svoj glas protiv do neba vapijućih nejednakosti u društvu, kada je koji od njih javno demonstrirao protiv prožetosti države kriminalom i pripadne pojave novopečenih “tajkuna” i “uglednika”, protiv upropaštavanja sistema zdravstvenog i penzijskog osiguranja itd. – ako se ostave po strani šuplje floskule o “grijehu struktura”? A ni navodni vjernici – donedavno u većini ateisti – nemaju problema da se istovremno smatraju katolicima i “snalaze” se kako god umiju – izbjegavaju plaćanje poreza, koriste raspoložive “veze”, krše ugovore, daju mito, streme za luk-suznim, “ekskluzivnim” konzumom itd. Crkva im je potrebna prvenstveno kao liferant “svetosti” i organizator svečanosti u posebnim prilikama, npr. prilikom davanja imena djetetu ili sklapanja braka.

No katoličko se svećenstvo – “crkva u Hrvata” – državi obilato odužuje podržavanjem provincijalnog etničkog nacionalizma, koji je, uz katoličanstvo, ispunio svjetonazorsku prazninu koju je za sobom ostavila propast komu-nizma. Na žalost, dok uživaju u uvjerenju da su u “suverenoj” Hrvatskoj “svoji na svome”, nacionalisti gube iz vida da je etnički nacionalizam u liku njemačkog nacionalsocijalizma i tzv. Nezavisne Države Hrvatske već prije tri četvrtine stoljeća pokazao svoje nakaradno lice – i da bi Evropska Unija bila nemoguća kada bi njezine pripadnice zaista inzistirale na svojoj “suverenosti”. Oni gube iz vida i činjenicu da je Hrvatska do grla u dugovima, da ekonomski zaostaje za ostalom “Evropom”, da je neatraktivna za investicije, da je dobar dio profitabilnih privrednih organizacija u stranom vlasništvu – tj. da o bilo kakvoj nezavisnosti ne može biti ni govora.
Konačno, tu je neoliberalizam. On je, kao prvenstveno ekonomska ideologija, tj. vjera da tržište, neometano državnim propisima i intervencijama, dugoročno osigurava ekonomsku stabilnost i razvoj, bio prihvaćen početkom 1980ih godina, u vrijeme vladavine Ronald Reagana u USA i Margaret Thatcher u Velikoj Britaniji. U kontekstu propasti komunizma je dobio novi uzlet. Kriza banaka uslijed nenaplativih kredita, kriza prezaduženih država, te rast socijalnih razlika unutar pojedinih država i globalno, ukazali su međutim na neumjesnost ovih očekivanja, tj. na važnost državnog reguliranja privrede. Zadnjih mjeseci i godina su se zabijanjem čavala u lijes tržišnog fundamentalizma pozabavili brojni istaknuti ekonomski stručnjaci i transdržavne organi-zacije, primjerice George Soros, nobelovac Joseph E. Stiglitz i Međunarodni monetarni fond pod vodstvom Dominique Strauss-Kahna.

Hrvatsku međutim ove činjenice kao da se ne tiču: Zbog nesposobnosti, korupcije ili čak vlastitih neoliberalnih uvjerenja vlada privredu prepušta samu sebi – i time ide na ruku ekonomskoj stagnaciji, rastu socijalnih razlika, nezadovoljstvu stanovništva i zaostajanju u odnosu na “Evropu”. Na ruku joj, na žalost, idu i slabi i korumpirani sindikati, nesposobni da organiziraju relevantan otpor zaposlenih, kao i pasivnost društva u cjelini. (mojmir križan)

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here