Mojmir Križan: Sramota Hrvatske

Sretna Nova godina 2011.! U godini koja je upravo započela pada dvadesetogodišnjica proglašenja nezavisnosti Republike Hrvatske (25. juni 1991. – 25. juni 2011.). Dva desetljeća su dugo vrijeme: tijekom dva desetljeća svog postojanja socijalistička se Jugoslavija razvila iz “zaostale”, apsolutno siromašne zemlje, u kojoj je velika većina stanovništva bila nepismena, u djelomično industrijaliziranu državu u kojoj je u javnoj diskusiji važna tema postala potreba da se povisi životni standard stanovništva. Sve veći broj kućanstava se snabdijevao frižiderima i mašinama za pranje rublja, a nekim sretnicima je čak uspijevalo nabaviti osobne automobile.

Dvadeset i pet godina kasnije su se urušili evropski komunistički poretci, što je kod mnogih, nakon 45 godina paternalističke komunističke diktature, izazvalo intenzivan osjećaj nesigurnosti. U Jugoslaviji su njezini “narodi i narodnosti” ekonomske teškoće interpretirali kao posljedicu eksploatacije od nekog od ostalih, donedavno “bratskih” naroda, a političke probleme kao rezultat komunističke diktature i političke hegemonije Srbije. U Srbiji su se pak političari i njihovi vodonoše intelektualci potrudili da raspire srpski nacionalizam i tako potvrde uvjerenja ostalih nacionalista da je živjeti pod srpskom hegemonijom nepodnošljivo. Država se, uz masovno krvoproliće i ogromna razaranja, raspala najprije na pet, u međuvremenu na sedam državica. Njihovi novi, u pravilu nacionalistički orijentirani vlastodršci, svojim su biračima obećavali mlijeko i med –kako bi i moglo biti drugačije nakon oslobođenja od “strane” političke hegemonije i ekonomske eksploatacije?

U svojem alegoričnom romanu-bajci Životinjska farma (na temelju kojeg je snimljen i vrlo zanimljiv i poučan crtani film) George Orwell opisuje pobunu životinja na poljoprivrednoj farmi gospodina Jonesa. Pobunu je potakao stari prasac Major. Životinjama je uspjelo da s farme protjeraju Jonesa i njegovu suprugu i da same organiziraju život i privređivanje na njoj. Prethodno su, na inicijativu istaknutih svinja, prihvatile Sedam zapovijedi, sedam principa “animalizma”, s osnovnom namjerom da se distanciraju od ljudi i osiguraju jednakost svih životinja. Svinje su se međutim, kao najinteligentnije i najlukavije životinje, od samog početka životinjskog “samoupravljanja” našle u ulozi šefa i nadglednika ostalih životinja, koje su na sebe preuzele najrazličitije, na farmi neophodne poslove. S vremenom su si priskrbile brojne privilegije, sedmoj zapovijedi “Sve su životinje jednake” su dodale “ali neke su jednakije od drugih”, uvele su strahovladu nad ostalim životinjama i počele u vlastitu korist trgovati s okolnim farmama, kojima su upravljali ljudi, iako su u prvoj zapovjedi ljudi proglašeni neprijateljima. Orwell svoj roman završava primjedbom da je postalo “nemoguće raspoznati tko je svinja, a tko čovjek”.

U novoj, nominalno građanskoj hrvatskoj državi, uskoro je također došlo do intenzivnog raslojavanja društva na bogate i siromašne, na moćne i nemoćne. Tome je mnogo doprinijelo prakticiranje još u socijalizmu široko prihvaćenog principa “snađi se”, prema kojem je zakone i moralne norme zabranjeno izigravati i kršiti samo u slučajevima kada bi to dovelo u opasnost neke osobne – poslovne, prijateljske, rodbinske – odnose. Ubrzo se pojavio sloj “tajkuna”, bogataša koji su do svog bogatstva došli neprozirnim metodama, kao i sloj onih koji su u svrhu preživljavanja bili prisiljeni prekopavati kontejnere za smeće.

Maksimiranje materijalnog konzuma – ako se ostavi po strani licemjerno katoličanstvo – postalo je najviša društvena vrijednost, te je potrošnja nadmašila proizvodnju i državu odvela u tešku zaduženost spram inozemstva. “Snalaženje” je, preimenovano u korupciju, proželo sve pore društvenog života. Istovremeno su vrijednosti koje treba da omoguće dostojanstven život svih građana – njihova jednakost pred zakonom i organima države, socijalna preraspodjela koja svima omogućava zadovoljavanje temeljnih potreba, svima jednako pristupačna zdravstvena zaštita, besplatno obrazovanje, visok nivo zaposlenosti koji rad na crno čini suvišnim itd. – dobrim dijelom zanemarene, a pripadne institucije upropaštene.

Slika koju Hrvatska danas pruža, pogotovo ako se pogleda iz “evropske” perspektive, je katastrofalna. Upropašten je velik dio industrijske proizvodnje, te je zemlja u sve većoj mjeri upućena na pružanje usluga – od onih turističkih, do njegovanja bolesnih i nemoćnih u bogatijim državama Evrope. Usprkos tome više od polovine građana ima ozbiljne teškoće da “spoji kraj s krajem”, tj. da plati zadovoljenje svojih osnovnih životnih potreba, primjerice račune za vodu i struju. Penzije su smanjene na razinu daleko nižu od razine zadnje plaće, tj. većina penzionera je egzistencijalno ugrožena. Upropašten je sistem zdravstvene zaštite: usluge koje pokriva osnovno zdravstveno osiguranje ograničene su, čime su stvorene različite kategorije pacijenata u ovisnosti o njihovom imovnom stanju, odlasci u inozemstvo na liječenje i nabavljanje lijekova iz inozemstva postali su redovita pojava, korupcija u zdravstvu je sveprisutna, a Darko Milinović je sistem ukrasio jednim posebnim biserom: da sami liječnici odlučuju kojima od svojih pacijenata će prepisati neki od potrebnih tzv. “skupih lijekova”, a kome neće, tj. koga će prepustiti bolesti i umiranju. Teški i terminalni bolesnici, kojima medicina više ne može pomoći, prepušteni su sami sebi, tj. njezi svojih “bližnjih”, jer u Hrvatskoj kao jedinoj državi u Evropi ne postoji osiguranje za takve slučajeve. U obrazovanju je korupcija također sveprisutna. Na mjesto privatizacijske pljačke podržavljene “narodne imovine” od strane novih “tajkuna”, karakteristične za prvo razdoblje vladavine HDZ-a pod Franjom Tuđmanom, u drugoj fazi vladavine te stranke pod Ivom Sanaderom stupa sofisticiranije izvlačenje novca iz tvrtki pod kontrolom države, odnosno ovisnih o državnim narudžbama, i njegovo prebacivanje na privatne račune, sada prvenstveno one istaknutih političara i funkcionera u spomenutim tvrtkama. Predsjednik vlade Republike Hrvatske sredinom 2009. iznenada napušta svoju funkciju bez racionalnog objašnjenja te odluke, da bi proveo ugodno ljetovanje na jahti, i godinu i pol kasnije se nalazi pod osnovanom sumnjom da je svoju političku moć koristio za nesmiljeno reketiranje i pljačku spomenutih tvrtki. Tog istog predsjednika, kao u kakvom gangsterskom filmu, na austrijskom autoputu, dok je u bijegu od organa države u kojoj je donedavno bio najmoćniji čovjek, hapsi austrijska policija i smješta ga u istražni zatvor. Itd.

Nije li sve spomenuto – i vjerojatno još niz drugih činjenica, koje će postupno izlaziti na svjetlo dana – sramota za jednu državu – koja se, nota bene, nada uskoro postati članica EU? I nije li sva ta sramota najvažniji razlog za dugogodišnje odlaganje primitka Hrvatske u tu zajednicu modernih država? (mojmir križan)