Sliježu se prvi dojmovi nakon jučerašnjeg otvorenja ‘Palače šećerane’ u kojoj će se smjestiti ‘Muzej grada Rijeke’. Gradska burne i slojevite povijesti do sada i nije imao pravi gradski muzej, izuzmemo li onaj koji se nalazi u Rimu u organizaciji Društva Societa di studi Fiumani. Doduše, retro verzija nečega što bismo moglo smatrati mjestom na kojem se mogu pronaći fragmenti gradske povijesti nalazi se i u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja, odnosno Guvernerovoj palači. Ali taj postav je po konceptu i dizajnu definitivno zaglavio negdje u drugoj polovici prošlog stoljeća.
Riječka povijest definitivno sada seli u Palaču šećerane gdje Muzej grada Rijeke predstavlja važne teme iz riječke povijesti, poput prvog torpeda na svijetu, Mornaričke akademije, Rijeke kao iseljeničke luke, 2. svjetskog rata i poratne obnove, povijest gradskog kazališta, riječke nebodere, glazbu, riječki rock, povijest velikih riječkih kompanija – Tvornice papira, Tvornice duhana…
Postav obuhvaća gospodarsku, političku, kulturnu, obrazovnu, znanstvenu, sportsku povijest Rijeke od 18. do 21. stoljeća, od trenutka kada je grad postao slobodna kraljevska luka 1719. godine, što mu je donijelo priliku za dotad neviđen razvoj.
Postav se proteže u više od 30 prostorija na dva kata Palače šećerane. Prvi kat palače bavi se poviješću grada –’Pričom o Rijeci, Europi i svijetu’. Naglasak je na tri stoljeća moderne Rijeke, od početka 18. do početka 21. stoljeća. Nakon što su se u 18. stoljeću javili začeci moderne Rijeke, sve je kulminiralo izrastanjem grada u važnu srednjoeuropsku luku i industrijsko središte. Završetak ove cjeline je u 2020. godini, kada je Rijeka postala Europska prijestolnica kulture.
Drugi kat palače posvećen je priči “Slatka povijest Rijeke”. U njezinu je fokusu bivši proizvodni tvornički kompleks čiji dio je činila danas obnovljena palača. Ovaj dio postava obuhvaća sva razdoblja kompleksa – od Rafinerije šećera, preko Tvornice duhana do Tvornice motora Rikard Benčić. Naglasak je na početnoj fazi pogona, kada je njime vladao šećer. U jednoj od dvorana nalazi se staklena vitrina puna šećernih glava, onakvih kakve su se svojedobno proizvodile u Rijeci.
Dizajn postava izgleda impresivno, Rijeka je definitivno dobila vrhunski muzej kojeg se ne bi posramile niti neke svjetske metropole.
Ipak, malu sjenu na svečano otvorenje riječkog ponosa bacilo je potpuno izostavljanje talijanskog jezika kao važnog dijela gradskog identiteta i materinjeg jezika autohtone riječke talijanske zajednice. Svi natpisi i objašnjenja su na hrvatskom, prevedeni isključivo na engleski jezik. Ako i možemo pronaći opravdanje u informativnosti s obzirom na očekivane posjete turista, teško je ne primijetiti da se uz talijanski jezik u potpunosti izostavio i drugi naziv za naš grad – Fiume, po kojem je bio najpoznatiji u razdoblju od 1719. godine do kraja 2. svjetskog rata. A upravo to razdoblje u vremenskoj liniji prati postav izložbe posvećen riječkoj povijesti.
Propust su odmah primijetili istaknuti Fiumani, pripadnici autohtone talijanske zajednice. Novinarka La voce del popola Ilaria Rocchi je ispod fotografije plakata posvećenog velikom egzodusu iz Rijeke iza 2.svjetskog rata na facebooku prokomentirala: ‘U novom riječkom muzeju sramota je nepoštivati jezik iseljenih sugrađana kojih se sjećamo’.
Ipak, u raspravi koja je uslijedila dio uključenih je mišljenja da je velik korak da se priča u egzodusu uopće našla u postavu riječke povijesti iako bi bilo primjerenije da se koristio i talijanski prijevod.
Ima međutim i suprotnih mišljenja: ‘Mislim da je prijevod na engleski najpošteniji. Jezik mora biti izabran u skladu sa svrhom otkrivanja muzeja – koji nije spomenik, niti groblje ili propagandni stroj. U Rijeci svi razumiju hrvatski, a postoji još dobrih 90% šansi da ljudi koji posjećuju muzej budu Hrvati iz drugih gradova. Što se tiče turista, očito svi govore engleski jezik, koji nije jezik Engleza već čitavog čovječanstva, uključujući Talijane. Napokon, muzeji o holokaustu nisu napisani na židovskom jeziku iz lako razumljivih razloga’, napisao je u facebook raspravi Cristiano Pambianchi.
‘Novi riječki muzej i postav su izniman i pozitivan korak naprijed, nema u to sumnje’, piše Luc De Badò (Epulo Cerniclari). ‘Vjerojatno, posebno zbog osjetljivosti i kompetentnosti ravnatelja istog muzeja, koji nije nov u tim pitanjima i već je u prethodnim prigodama pokazao neutralniji i uravnoteženiji pristup od dominantnog hrvatskog.
Naravno, gotovo potpuni nedostatak talijanskog jezika u Rijeci/Fiume, veliki je gaf. Nadam se da će Muzej uskoro to popraviti’, zaključuje.
U raspravu se uključio i gradski vijećnik Liste za Rijeku Danko Švorinić: ‘Talijanski jezik je druga polovica riječkog identiteta i mjesto mu je u muzeju grada Rijeke. Propust je i izbjegavanje korištenja drugog naziva grada. čak je i Trst u više navrata u postavu naveden dvojezično ali Rijeka/Fiume ne. Nijednom. Postav inače izgleda impresivno kao i cijela palača uostalom. Doista nije kroatocentričan ni u timelineu ni u povijesnim ličnostima ali ove propuste će morati ispraviti’, napisao je.
