Tog 12. ožujka 2003. godine, Zoran Đinđić, premijer Srbije i vođa Demokratske opozicije Srbije (DOS), izlazi iz automobila u 12:23. Premijer, zbog ranije ozljede noge, hoda na štakama prema ulazu u zgradu Vlade Srbije.
U praznoj kancelariji na drugom katu zgrade Zavoda za fotogrametriju u beogradskoj Ulici admirala Geprata 14, Zvezdan Jovanović zvani Zmija priprema svoj snajper. “Nepomičan na svom položaju za prozorom prazne kancelarije, ne skidajući pogled s nišana, Jovanović je u odsudnom trenutku zaustavio disanje i – povukao obarač,” pisao je Peščanik u tekstu “Nulti čas novog mračnog doba”.
Snajper kojim je pucao bio je Heckler und Koch G-3 SG1 kalibra .308 Winchester, a atentat je bio precizno planiran. Uz Zmiju u zgradi su bili i Aleksandar Simović i Ninoslav Konstantinović, dok su ispred automobila čekali Sretko Kalinić Zver i Mile Luković Kum. Vozač, Vladimir Milisavljević poznat kao Vlada Budala, bio je spreman u “Volkswagen Passatu”.
Izvedba atentata
Pucanj je ispaljen s udaljenosti od 134 metra, a metak je pogodio premijera ravno u srce. “Metak je probio grudni koš i zario se pravo u srce tadašnjeg premijera Republike Srbije, dr Zorana Đinđića, ostavljajući ga na mestu mrtvim,” piše Peščanik.
Jovanović je kasnije priznao ubojstvo istražiteljima: “Pucam jednom, hoću da potvrdim pogodak, pucam drugi put… Prvi pogodak je siguran. Nije mi bila namjera pogoditi tog momka, moguće da je ušao u putanju drugog metka…”
Uloga Jedinice i kriminalnih klanova
Atentat nije bio izolirani čin. Zvezdan Jovanović i Milorad Ulemek Legija, vođa Jedinice, imali su veze s kriminalnim strukturama poput Zemunskog klana. Dvojica vođa Zemunaca, Dušan Spasojević Šiptar i Mile Luković Kum, ubijeni su nekoliko tjedana nakon atentata, dok su Legija i Zmija kasnije osuđeni na dugogodišnje kazne zatvora.
Jedinica je prethodno bila uključena u niz pobuna i sukoba. Premijer Đinđić odlučio je obračunati se s njihovim utjecajem unutar države.
Nepotpuna istraga i sumnje
Istraga o atentatu izaziva kontroverze. Postoje brojni neskladni iskazi i nejasnoće. Zmija je tvrdio: “Prozor je otvoren i stavljeno je šareno ćebe tamnije boje. Ništa nismo jeli, samo sam ja pušio i cigarete gasio u nekoj kutiji koju sam držao u džepu. Možda mi je ispao jedan pikavac. Pušio sam Davidoff.”
Milan Veruović, Đinđićev tjelohranitelj, također sumnja: “Ja nemam razloga vjerovati da je Zvezdan Jovanović to počinio, taj zločin. Nema razloga, zato što, prvo, on to svoje priznanje dato u istražnom postupku nije ponovio pred sudom… A ja znam kako se zbilo jer sam bio tamo.”
Postoje tvrdnje da su na dan ubojstva nadzorne kamere u zgradi Vlade bile isključene: “Na nas je tog dana pucano tri puta. Svi svjedoci koji su bili prisutni su izjavili isto to što i ja, i ne samo pred sudom, već i u istražnom postupku u policiji. Ja apsolutno verujem da su postojala najmanje dvojica pucača.”
Politički kontekst
Đinđić je bio izložen snažnoj medijskoj diskreditaciji. Njegova filozofska i zapadnjačka orijentacija nije bila u skladu s nacionalističkim stavovima u društvu. “Nemački đak je, po potrebi, u godinama koje su prethodile njegovoj smrti, lako postajao nemački čovek, a ovaj, opet, nemački špijun,” pisao je Peščanik.
Atentat je označio kraj jednog razdoblja u Srbiji i istovremeno podignuo pitanja o sigurnosti, kriminalu i političkoj povezanosti Jedinice s državnim strukturama.
