Titula prvog serijskog ubojice na našim prostorima pripala je Ani Drakšin (1838. – 1938.) iz banatskog sela Vladimirovac, koja je s kraja 19. i početka 20. stoljeća iza maske simpatične starice, travarke i narodne liječnice, sakrila pravo lice trovača s oko 150 mrtvih na svojoj duši. Zvali su je baku Anujka, a bojali su je se i stari i mladi.
U prvoj polovici dvadesetog stoljeća u banatskom gradu Vladimirovcu odigrala se prava filmska, nažalost tragična, priča.
Nekoliko je izvora koji govore o životu Ane di Pištonje, poznatije kao Anujkina baka, a najviše je ispričala o sebi tijekom uhićenja i tijekom suđenja. Anujkina “čarobna voda” ubila je između 50 i 150 ljudi, a ona je postala poznata kao serijski ubojica iz Valdimirovca.
Ana di Pištonja rođena je kao Ana Drakshin ili Drakin, a po njoj je rođena 1837. godine. Njezin otac bio je bogati vojvođanski seljak koji se s obitelji doselio iz Rumunjske u Petrovo selo 1849. godine, tadašnji naziv za Vladimirovce, u Banatskoj vojnoj oblasti Habsburške monarhije. Svojoj je kćeri omogućio dobro obrazovanje, a posebno ju je zanimala kemija.
Anujka se udala, dvadeset godina starijeg, vlasnika imanja Pistov ili di Pistonja, s kojim je imala 11 djece, od kojih je samo jedno preživjelo punoljetnost. Suprug joj je preminuo nakon dvadeset godina braka, a Anujka se potom vratila studiranju kemije.
Nakon suprugove smrti, Anujka je dio kuće pretvorila u improvizirani laboratorij, a diljem Banata postala je poznata kao iscjeliteljica i travarka. Na piće su dolazile uglavnom dame, ali nerijetko i mladići koji su htjeli biti oslobođeni služenja vojnog roka jer im je njezino piće pomoglo da se razbole.
Baba Anujka je vodila konobu, bila je u kontaktu s velikim brojem ljudi, ali je imala i suradnike u drugim selima koji su očajnim ženama preporučivali njezino piće.
Anujkina mješavina bila je poznata kao “čarobna voda” ili “ljubavni napitak”, a klijentima je gotovo uvijek postavljala isto pitanje “Koliko je ozbiljan ovaj problem?”, misleći na tjelesnu težinu žrtve. Iako su klijenti vjerovali da se radi o magiji, Anujka im je u piće stavljala otrov, najčešće arsen, a nakon što je saznala težinu žrtve, znala je koliko otrovne tvari treba staviti. Klijenti su od nje dobivali detaljne upute za uporabu, uz „proročanstvo“ da će problem nestati osmi dan od početka uzimanja napitka; što se i dogodilo, žrtve bi umrle osmoga dana, ali ne zbog Anujkinih moći, kako su klijenti vjerovali, već zbog njezinih točnih proračuna količine otrova u odnosu na tjelesnu težinu.
Anujka je sa svojim suradnicima djelovala na području Banata punih četrdeset godina. Optužbe su sporadično stizale do austrougarskih vlasti, ali odgovora nije bilo, jer je Anujka uredno plaćala porez i živjela mirnim životom.
Kada je pod sumnjivim okolnostima preminuo još jedan muškarac iz užeg kruga izvjesnog Staneta Momirova, policija je pozvala ovu ženu na ispitivanje.
Nakon što je preminuo prvi muž Stane Momirov, Lazar Ludoski, ponovno se udala. Kada je nedugo zatim preminuo bogati ujak Staninog bogatog strica, policija je odlučila istražiti slučaj. “Čarobnu vodu” kupila je od svoje bake Anujke, s kojom je ubila svog prvog muža, u siječnju 1924. godine za 2.300 dinara.
Baba Anujka je prodala svoju “čarobnu vodu” drugoj obitelji Momirov, Simi i Sofiji, u prosincu 1926. za 5000 dinara. Namjeravali su ubiti Siminog oca Nikolu, koji je navodno bio nasilan prema njima i njihovoj djeci.
Među slučajevima za koje joj je suđeno bila je i smrt Gaje Prokina, zdrave šezdesetogodišnje, bogate udovice, koja je zarađivala u Americi. Nasljedstvo je podijelio svojim sinovima, a svojoj sestri Milani obećao je osam jutara zemlje, koju će mu dati nakon smrti. Milan i njegova supruga bili su nestrpljivi pa su se obratili, tada već poznatoj, baki Anujki. S Anujkom je na tom slučaju radila i njezina najbliža suradnica i studentica Ljubinka Milankov, koja je naručiteljici napravila otrov po Anujkinom receptu, ali nedovoljno jak. Gaja se obratio liječniku, ali je umro 29. prosinca 1927. godine. Zbog sumnjive smrti obavljena je obdukcija nakon koje je utvrđeno da je otrovan.
Prvo suđenje babi Anujki bilo je u lipnju 1914. u Beloj Crkvi, međutim, zbog nedostatnih dokaza, tada je puštena na slobodu.
Za drugo suđenje vlasti su bile bolje pripremljene. Baba Anujka je imala nekoliko suradnika, od kojih su neki, nezadovoljni dobivenim nagradama, rado svjedočili protiv nje. Izvršeno je nekoliko ekshumacija i u svima su pronađene čestice arsena i žive. (Veliki broj klijenata odbio je ekshumirati tijela svojih najmilijih, kako se ne bi dovodila u pitanje njihova umiješanost, odnosno da li su znali ili ne da baka Anujka zapravo prodaje otrov).
Protiv bake Anujke podignuta je optužnica za ubojstvo Nikole Momirova i Lazara Ludoškog. Uhićena je 15. svibnja 1928. kada je imala 90. Presuda je donesena 6. srpnja 1929. godine. Anujka je osuđena na 15 godina zatvora zbog suučesništva u oba ubojstva.
Dvije su priče o tome kako je završila baka Anujka, serijska ubojica iz Vladimirovca. Jedna kaže da je Anujka puštena u 98. godini, nakon osam godina zatvora zbog starosti, a umrla je dvije godine kasnije u svojoj kući u Vladimirovcu, kada je imala oko 100 godina.
Drugi izvori govore da je u požarevačkom zatvoru bila do početka Drugog svjetskog rata u Srbiji, kada su je njemački vojnici pustili iz tamnice. Prema tim izvorima, doživjela je 104 godine.
