/Teatar/ Rubikon – Rijeka i TOFA – Pula 19. i 20. svibnja 2013. praizvode tekst Jelene Tondini, Coito Ergo Sum – političku porno odu tranziciji. Predstava je to koja objedinjuje dramske, glazbene i plesne forme, ali i koja propituje današnje društveno političko stanje, odnos spram manjina, marginalnih grupa, odnose institucija. Tim povodom razgovaramo s Kristinom Nefat, koproducenticom produkcije, kostimografkinjom predstave koja je i dugogodišnja članica užeg autorskog tima Rubikona.
Koproducent ste (TOFA) na novoj produkciji zajedno s Teatrom Rubikon na kontorverznoj predstavi Coito Ergo Sum. Zašto ste se odlučili danas raditi političku porno odu tranziciji?
Danas sam u hodu registrirala dio rečenice: „žderanje pojedinaca koje sustav nameće“, i eto zato rad na Coito Ergo Sum-u. Sustav neupitno ždere obične ljude. Politika ulazi u sve segmente života, htjeli mi to ili ne. Tekst Jelene (op.a. Tondini) poput igre sažeo je bit današnjeg vremena, današnjih političara, današnjih medija i sveopće uhodane razine moći i ponašanja onih koji su osjetili samozadovoljavanje putem moći, bilo ono „seksualno“ ili mentalno. Dovoljan razlog za rad na „porno“ predstavi…
Kako se sadržaj ovog rada referira na sredine iz kojih dolazite: gradove, županije, pa i samu državu?
Sadržaj predstave je sam po sebi plodno tlo za izazivanje reakcija, pozitivnih ili negativnih, nebitno. Igranje s elementima crkvene, političke ili razine marginaliziranih skupina neupitno će isprovocirati neke pojedince i skupine što smatram pozitivnim jer će „letargični gledatelji vlastitih života“ na trenutak barem postati proaktivni (u svom negodovanju ili podržavanju). Danas vlada osjećaj bespomoćnosti i pasivnosti na svim razinama, lokalnoj, državnoj jer jednostavno građani nisu educirani niti imaju osjećaj da su oni pokretačka snaga svega. Sustav je sistematski stvorio sliku neke nerealne nadmoći i putem nje manipulira onima koji su u stvarnosti moćniji od njih, a to su svi „obični“ ljudi, koji imaju moć u rukama mijenjati sve pa čak i njih same na vrhu postavljene. Ove dane česta rečenica je Grad vam poklanja koncert…. Grad radi za vas bazen i sl. dovodi me do ludila… jer Grad nama poklanja s našim novcima, gradi s našim novcima… Znači mi si poklanjamo, gradimo i razvijamo… Kada budemo postali svjesni lažnih izjava kojima nas sofisticirano uvjetuju postati ćemo aktivni činitelji u razvoju naše budućnosti, razvoju NAŠEG Grada/Države.
Zanimljiva je i činjenica kako s praizvedbom djela izlazite točno na dan lokalnih izbora.
U ovoj suludoj utakmici za glasove naroda osvanuo je i datum naše premijere na dan Izbora, nikad bolje „fraktalno“ preklapanje nismo imali. Preplavljeni plakatima i raznim promidžbenim pomagalima, bez mogućnosti bijega, osuđeni smo na „vizualno gutanje“ lažnih osmjeha, rukovanja s narodom i sličnih gluposti. Političari su postali sami sebi svrhom i gube se u svojim koracima obzirom da im kampanje izgledaju kao da su se kandidirali za izbor Miss svijeta. Retuširani i ispeglani nude nam se kao da za njih treba glasati na osnovu našeg estetskog doživljaja njihovih tijela, a ne na osnovu ponuđenih programa i vizija razvoja Gradova. Veća pornografija (prostitucija) od toga ???
Možete li usporediti odnos i partnerstvo s institucijama u Puli i Rijeci? I s načinima produkcijskoga rada općenito? Vidljivo je da je partne u Puli i INK.
Osoba sam koja je uvijek otvorena i spremna na suradnju. Međusektorska suradnja i interdisciplinarni pristup na bilo kojem projektu garancija je razvoja i napretka. Institucije su tu, financijski u boljem položaju nego vaninstitucionalna scena, imaju na raspolaganju prostore i sve ono što „nezavisno sceni“ nedostaje. Nezavisni s druge strane imaju fleksibilnost i kreativnost koja može biti dobar preduvjet za zajedničku suradnju. Institucije se danas sve više otvaraju i to je jedan pozitivan pomak koji će trajno osnažiti i obogatiti obje strane.
Produkcijski rad malih nezavisnih kazališta, kao naše, mukotrpan je posao i stvarno treba biti zaljubljen u to što radiš, vjerovati u ljude koje si okupio i treba imati silnu energiju mimo kreativnog rada. Produkcija kao ova na kojoj trenutno radimo iznosi popriličnu svoticu novaca koji se nije, nakon silnih Natječaja skupio… I onda kreće akcija, želja i potreba za radom jača je od bilo čega drugoga. Autorsku ekipu upoznajete s problemom financija i onda shvaćate da niste ni ovaj put pogriješili, jer svi pristaju uložiti svoje vrijeme, novac… a prije svega znanje i kreativnost za dobrobit projekta… plaćeni za to ili ne… Ah ta ljepota nezavisnosti.
Može li danas kazalište biti politički neovisno?
Da ja imam kazalište moje bi bilo nezavisno, naravno uz pretpostavku financijske neovisnosti od gradskih oca . Mislim da na žalost nisu politički neovisna i to je tužno. Kazalište bi trebalo biti mjesto mijenjanja, osvješćivanja, neovisno i daleko od utjecaja politike…. Pa kazalište se financira od naših a ne „njihovih“ novaca… no da se ne vračam na početna pitanja.
Dugogodišnja ste suradnica i suosnivačica Teatra Rubikon. Kako je, skoro dvadeset godina, raditi na vizualnom identitetnu neborjenih predstava s istim autorskim timom?
Svaka predstava je novi izazov. U dvadesetak godina rada kroz Rubikon je prošlo više od dvjesto izvođača, plesača, glazbenika…. Šaroliko društvo umjetnika. Dio autorskog tima radi na svim predstavama od samog početka i to je bogatstvo koje nam je dano. Zvonimir (op.a. Peranić) i ja smo već izbalansirali svoje „misaone procese“ da u isti čas mijenjamo neke elemente i jedan drugom uskačemo u misao i završavamo je (brrr.. pomalo strašno, haha). Imate ljude koji se nađu i to je to, da li u ljubavnom ili poslovnom odnosu. U ovaj projekt ušla je grupa ljudi koja se od prvog dana savršeno prožima i rad na predstavi je, iako naporan, pravo zadovoljstvo.
Za što ste se odlučili, kao kostimografkinja, u ovome radu? De Sade, pornografija, seksulanost… Reklo bi se da će oskudnost kostima biti velika? Ili je oskudnost negdje drugdje?
Oskudnost života, morala, razumijevanja poetski je prožeta kroz tekst predstave, i kao takva nužno ne podrazumijeva i oskudnost u kostimima. Kostimi su estetska nadogradnja karaktera samih likova pa oskudnosti u kostimografiji nema mjesta. Naglasak je na seksualnosti, a ona dolazi više do izražaja naznakama tijela kroz slojeve materijala nego stavljanjem golih tijela na scenu. Uostalom golo tijelo vam odmah nudi sve svoje adute i tako ne daje mogućnost maštanja. Što se dalje događa s kostimima i tijelima gledatelji će moći vidjeti u toku predstave, to ostavljam kao podlogu za maštanje.
Rubikonove predstave imaju snažan vizualnu estetiku. Koliko je vaš rad povezan s ostalim suradnicima?
Kada bi trebala opisati proces od početne ideje za predstavu, bio bi to roman u nekoliko dijelova… U hodu se stvari počinju kristalizirati i povezivati. U Rubikonu je naglasak na autorskom promišljanju i to njegujemo od samih početaka, a to je i bogatstvo naši produkcija. Svako ima vlastitu interpretaciju teksta, glazbe… Sve se to na kraju naravno mora uklopiti u smislenu cjelinu (hvala Zvonimire). Estetika komunikacije je ključ Rubikonovih predstava, predstava komunicira s gledateljima. Kako kaže Zvone: „Produkt je određeno estetsko iskustvo od strane publike, i ono je ujedno jedan od najvažnijih elemenata shvaćanja i doživljavanja Teatra Rubikon.“.
Ovoga puta kao da se radi o zaokretu. Od pretežno neverbalnog teatra sada radite predstavu za koju je naručen tekst i koja se cijela pjeva. Kako se te odražava na samu poetiku i na vaš rad u produkcijama?
Ovo je stvarno trenutak promjene, pozitivne. Rad na ovoj produkciji je izuzetno zahtjevan, mislim prvenstveno na izvođače/pjevače koji su uložili silnu energiju i sate rada na samom tekstu, o glazbi da i ne govorimo. Pohvale svoj autorskoj ekipi. Moji dio koji se tiče kostimografije je u usporedbi s njihovim radom lakši segment predstave (manje sati rada definitivno). Tekst, glazba, video, režija i sve ostalo navedeno rezultat je grupe „puknutih luđaka“ koji su dali sve od sebe samo za vas dragi gledatelji.
Poetika je bogatija, ako mogu tako reći. Uz pokret predstava je obogaćena pjevanim tekstom i to svakako doprinosi drugačijem, bogatijem doživljaju predstave. Zakoračili smo u nama nepoznato područje (melodija, snimanje vokala, trake, zbor…!??), počeli smo se igrati uvodeći nove elemente i pokušaj je uspio. Dobili smo multidimenzijonalnu predstavu čije fragmente možete i pojedinačno „konzumirati“, i tako ogoljeli opet će u vama izazvati neponovljivo emotivno iskustvo.
Produkcija je i socijalno osjetljiva. Radi se i s manjinama, i sama ste članica talijanske manjine, ali se propituju i marginalne grupe. I rad s romskom manjinom integriran je u produkciju. Kako ste sve produkcijski uklopili?
To je bogatstvo ovog projekta. Zanimljivi su bili razgovori i dogovori s romima, meni osobno, jer sam naučila toliko toga o njihovoj kulturi u neformalnim druženjima. Biti talijanska manjina ne nosi negativne konotacije i marginalizaciju kao biti pripadnik nekih ostalih manjina u Istri pa o tome ne treba niti raspravljati. Ono što podržavam je naglasak na marginalne skupine vezane uz „spolnu, bespolnu ili višespolnu“ orijentaciju jer smatram da je to stvar osobnog odabira i da u to pravo odabira ne smije nitko nikada „zabadati nos“ i niti na toj osnovi diskriminirati. Sve to produkcijski uklopiti bilo je zanimljivo, pogotovo kada se nadate da će taj „koktel“ suradnje doprinijeti boljem razumijevanju i asimilaciji bilo kakvih manjina.
Kakve su reakcije u ovoj fazi u kojoj provodite intenzivnu medijsku kampanju?
Kampanja je intenzivna ali nisu još svi aduti izašli vani… izbacivanjem plakata očekujem početak pravih reakcija, drugi val nakon premijere, kada će se svi komadići spojiti u cjelinu koja će biti ili ne prihvaćena.
Kakve reakcije očekujete nakon premijere?
🙂 Isto što i od izbora (haha), spektakl.
Koji su planovi za budućnost? Nastavljate li rad na započetoj tematici?
Planovi za budućnost, naravno nastavak rada na započetoj tematici. Obzirom da je ova predstava početak trilogije očekuju vas, htjeli ili ne, još dva dijela. Početak rada na drugom dijelu planiran je za 2014. i završetak trilogije u 2015. Pred nama je mnogo rada ali i energije nakon ovog prvog dijela. Autorska ekipa je super i nastavak suradnje biti će im ponuđen, s nekima je već i dogovoren. Eto trendovski smo se uskladili, imamo trogodišnju strategiju teatra Rubikon.
