“Moramo biti odgovorni i ne prepustiti grad Obiju i vlasti. Moj je apel građanima da izađu iz dnevnih boravaka i izađu na ulice jer ovako više ne može”, poručio je prema pisanju lokalnog dnevnika Marin Miočić Stošić u povodu šikaniranja poduzetnice Slavice Šota. Glas vapijućeg u pustinji? Možda bi to bilo još prije lokalnih izbora, ali sve je izglednije da se polako ali sigurno stvara kritična masa nezadovoljnika, da se ljudi počinju osvješćivati, te da se budi godinama tiha većina građana Rijeke.
Drugi događaj koji se zbio istoga dana jest spontano okupljanje branitelja i članova njihovih obitelji ispred murala u Vukovarskoj ulici gdje su zapalili svijeće, a danas, u četvrtak, će mirnim mimohodom proći Korzom do Mosta hrvatskih branitelja želeći time dati podršku Gradu Heroju s nakanom da se Vukovar proglasi mjestom od posebnog pijeteta.
Za 18. rujan je najavljen štrajk liječnika, medicinskih sestara i tehničara koji neće zaobići ni Klinički bolnički centar u Rijeci, a organizatori na nacionalnoj razini očekuju odaziv od najmanje 70 posto članova sindikata. U brodogradilištu “3. maj” knjiga narudžbi je i dalje prazna, a umjesto gradnje novih brodova glavna zadaća Uprave biti će otpuštanje viška radnika.
Sve su to događaji koji bi mogli pozitivno djelovati na jačanje sveopće solidarnosti građana ovog našeg multikulturalnog grada u suprotstavljanju pogubnoj službenoj politici u cijeloj njezinoj vertikali.
Većih promjena u Rijeci teško je očekivati bez promjene vlasti na državnoj razini. U prvom redu što se tiče gospodarsko-socijalne, ali i svjetonazorsko-ideološke politike. Da bi se, kao što je to slikovito kazao poznati hrvatski emigrant pokojni Zvonko Bušić, izašlo iz Platonove pećine, valja barem pokušati. Ili, kao što je to rekao Marin Miočić Stošić, izaći iz svojih dnevnih boravaka. Samo mirno, civilizirano i uljuđeno poštujući sva pravila demokracije.
Rađa li se neka nova, buntovna Rijeka? Prerano je još za velike zaključke, ali sudeći po najavama odgovor je potvrdan.(Giancarlo KRAVAR)
