Home Mozaik Nesuđeni splitski svećenik čije je opatijsko gej vjenčanje bilo hit: “Ni pod...

Nesuđeni splitski svećenik čije je opatijsko gej vjenčanje bilo hit: “Ni pod razno se nisam htio vratiti u Split”

136
1

Kadrovi njihove svadbene proslave osvanuli su u brojnim medijima ne samo u Hrvatskoj, nego i izvan njezinih granica, a među brojnim čestitkama nizale su se poruke ohrabrenja novopečenom bračnom paru, piše Slobodna Dalmacija. S Vladom smo se čuli još tada, ali nije bio spreman s javnošću podijeliti više od onoga što su već svi vidjeli, pa tako i njihovu zajedničku izvedbu pjesme “Perfect” Eda Sheerana i Andree Bocellija, koju su oduševljeni uzvanici, neki među njima jedva susprežući suze, snimali mobitelima.

Uistinu nismo očekivali da će to uopće doći do medija, ali što je, tu je, valjda je tako trebalo biti. Možda je zanimljivo to da se ovdje radi o meni Hrvatu iz Splita, koji sam bijelac, i mom mužu Amerikancu, koji je crnac, i to što smo se oženili u Hrvatskoj. Privatno nam je dosta ljudi pisalo i zahvalilo na hrabrosti, također i gay osobe koji žive u strahu u Hrvatskoj i na Balkanu i rekle su da im puno ovo znači.

Ako smo samo jednom od njih pomogli, onda je sve ovo imalo smisla – kratko nam je ljetos rekao Splićanin, obećavši da će nam se javiti čim se vrati u Hrvatsku. Iz Afrike, gdje trenutno živi, ​​a ne iz Amerike, kako su mnogi stekli dojam nakon što su vidjeli da se vjenčao s Amerikancem kojeg je upoznao u Parizu.

Uoči putovanja u Hrvatsku sa suprugom za blagdane, ali i radi snimanja spota “Bijele omče”, Vlado je ispunio obećanje. Već dan nakon njihova dolaska u Split sjedili smo na štekatu kafića preko puta redakcije “Slobodne”. Bračni par se smijao prisjećajući se medijskog buma nakon objave snimki na YouTube kanalu. Pokrenuli su ga zbog Michaelove sestre, inače vrsne vokalistice i sudionice “American Idola”, koja je i pjevala na njihovu vjenčanju. Htjeli su, rekoše, da se još više čuje njezin prekrasan glas… I na taj joj način ujedno zahvaliti na dirljivoj izvedbi. A onda su, umjesto nje, oni postali vijest.

Sad mi nije mrsko što je tako ispalo, jer su reakcije nakon objave našeg vjenčanja u medijima bile sjajne. Sve se dogodilo spontano, jer je, valjda, tako trebalo biti – s olakšanjem će Splićanin navodeći kako im je nakon online buma podrška stizala s raznih strana, baš kao i brojne čestitke.

Primale su ih njegova mama, sestra, a nerijetko i brat, ujedno i njegov vjenčani kum, koji je inače, otkriva Vlado, teški hajdukovac i torcidaš. Njemu je na poslu, zbog Vladina i Michaelova vjenčanja, direktor čvrsto stisnuo ruku. Čak i susjedi, od kojih se uvijek skrivao, dolazili su njegovoj mami… I govorili joj kako je njezin sin mogao biti narkoman ili, nedajbože, hendikepirana osoba, a zbog onoga što jest je naprosto sretan što treba biti i ona.

MAMA SE OPUSTILA

Apsolutno je razumijem, jer je bila jako zabrinuta za svoga sina i reakcije drugih ljudi. To je jako teško… Ali kad su joj na kraju došli čestitati rodbina i susjedi, znani i neznani, opustila se i prestala se brinuti – uključuje se u razgovor i Michael, kojega je posao odveo u Afriku, pa tako i supruga mu i njihova ljubimca, psa Krešimira.

Dvadeset godina služio je domovini u američkoj mornarici, dodatno se obrazovao u Parizu, a sada je angažiran u diplomaciji na najstarijem kontinentu gdje je, u jednoj američkoj neprofitinoj organizaciji, zaposlen i Vlado. Žive na relaciji posao – kuća. Dom ne napuštaju bez osobite potrebe, jer je u državi u kojoj trenutno žive brak između osoba istoga spola ilegalan. Sve takve očekuje tamnica. Čak i ako netko poznaje osobe homoseksualne orijentacije, a to zataji, po zakonu, može ići u zatvor.

  • Iako su brojni mislili kako živimo najsavršeniji život negdje u Americi, vidite kako je zapravo. A i da bi se došlo do ovoga, trebalo je proći puno trpljenja, jer sam stvarno bio na dnu. Nisam nikada htio plakati nad svojim životom, ali puno je više toga iza ove naše, naizgled glamurozne priče – otvoreno će Vlado, priznajući kako sada živi najsretnije trenutke u životu.

Da mu je netko prije samo koju godinu rekao što ga čeka, ni u ludilu mu ne bi povjerovao. Samopouzdanje mu nisu gradila brojna mučna iskustva koja je prošao u svojih 36 godina, iako se, među ostalim, od 7. do 19. godine uspješno bavio latinskoameričkim plesovima. Što će ti sve to, reći će, kad se stalno moraš skrivati i nešto tajiti.

  • Kad ste mladi, a svjesni ste da ste homoseksualac, nije lako. U jednom trenutku samo znao kako trebam napustiti taj plesački svijet. Čak sam i, tijekom školovanja, skrivao da se bavim plesom, iako mi je ruksak svakodnevno bio pun stvari za trening. Bojao sam se reakcija okoline, jer su mi se zbog bavljenja plesom uvijek rugali u osnovnoj školi. Samo sam nestao… A zašto sve ovo pričam?! Zato što su mi se nakon objave našeg vjenčanja u medijima javljali ljudi s plesa, koje nisam čuo 20 godina, poput prijateljice Jelene, pa smo se opet povezali – presretan je Vlado, koji je nakon završetka srednje škole (najprije za kuhara, a onda i komercijalista u turizmu), s 22 godine, odlučio otići u jedno od ovdašnjih sjemeništa.

Smatrao je kako je na pravom putu. Njegov izbor bio je život u izolaciji, bez mobitela i televizora. Izlazak vani bio je moguć samo u pratnji druge osobe. Studij traje pet godina, potom slijedi nekoliko godina prakse u nekoj od misija širom svijeta, a onda i diplomski. U sedmoj godini, nadomak stjecanja diplome teologa, u Vladi se sve slomilo…

Sad, iz ove perspektive, ne znam kako sam sve to izdržao. Ali tada mi je bilo normalno, sve sam prihvaćao i izvršavao sve obveze. Baš kao i Michael, koji je desetak godina plovio na jednom od brodova američke mornarice nakon što se obrazovao u vojnoj školi, jednako tako sve to vrijeme znajući da je homoseksualac. Ni njemu kao takvom nije bilo lako u vojsci. Mislim da nas je upravo taj život u izoliranim okolnostima donekle i spojio, zato dobro razumijemo jedan drugoga – zaključuje nesuđeni svećenik opisujući mučne dane borbe sa samim sobom tijekom boravka u sjemeništu.

Ono što se u početku činilo pravim odabirom, s godinama je počeo doživljavati kao tamnicu.

PLAKAO SAM U SOBI

  • Nisam htio ići protiv crkve, protiv drugih i samoga sebe. Lomio sam se u boli, plakao sam u sobi, nikoga više nisam mogao pogledati u oči. Lagao sam i njih i sebe, imao toliko teške krize da ponekad nisam mogao disati niti izdržati taj pritisak u prsima. Osjećao se krivim… Osjećao se kontrolirano. I morao sam izaći. Izabrao sam častan život, istinu i ljubav, a mogao sam biti gay svećenik. Poznajem neke… Mogao sam to biti i ja, hodati usamljeno noću u civilnoj odjeći i odlaziti na okupljališta homoseksualaca kao što sam jednom prigodom ugledao jednog poznatog mi svećenika na takvom mjestu.

Ali ni izlazak iz sjemeništa nije se dogodio preko noći – kazuje nam Vlado, napominjući kako je u međuvremenu bio u misijama u Italiji, dva mjeseca u Srbiji, a onda je poslan i u Australiju, gdje je boravio nešto više od godinu dana.

Baš uoči odlaska u posljednju misiju, na drugi kraj svijeta, nastala je glazba za “Bijelu omču”. Živio je tada svoje najteže dane. Progonila ga je misao o napuštanju sjemeništa. Plakao je svakoga dana, bio sav u grču, proživljavao tjeskobu… Zato je, da se malo smiri i još jednom preispita, poslan u Sydney, gdje je koliko-toliko prodisao. Australija mu je ostala u lijepom sjećanju.

Ali sve je to, pokazat će se ubrzo, bilo kratkoga daha jer je prvom prigodom, došavši kući u Split, na praznike, s jednim ruksakom (dobar dio njegovih osobnih stvari ostao je zauvijek u Australiji) donio konačnu odluku – više nema natrag.

  • Najprije sam rekao svojima da se više ne vraćam u sjemenište i prodao sve zlato koje sam dobio na dar za primanje svetih sakramenata. Mater me poslije umalo ubila kad je čula što sam napravio… (smijeh) Iznajmio sam automobil kako bih otputovao u drugi dio Hrvatske i u sjemeništu priopćio rektoru da ja tu završavam svoj put u crkvenoj zajednici. Svoj odlazak objasnio sam mu riječima: “Bog me ne zove da budem svećenik, zove me da se oženim.” Nisam rekao za koga… Rekao je: “Dobro, super, hvala.” Sve je prošlo bez problema – vrti film unatrag Vlado.

NITKO I NIŠTA
Tada još nije slutio kakva ga kalvarija tek čeka. Ali dobro pamti kako je imao ogromnu podršku danas pokojnog oca. “Ako si ti sretan, i ja sam”, govorio mu je. Okolina je, očekivano, bila začuđena što se u javnosti počeo pojavljivati bez kolara (bijelog ovratnika). Šuškanja je bilo nemoguće izbjeći…

  • Oduvijek sam bježao. I u sjemeništu sam govorio kolegama: “Ja vam neću biti svećenik”, pa je bilo u stilu: “Neee, ti moraš, ti ovo, ti ono.” Ali mene su tamo zapravo voljeli, jer sam bio normalan. Životan. Šutio sam, radio što je trebalo i molio. Nisam docirao ni moralizirao drugima… Ali bih rekao što mislim o nečemu.

Naravno, sve to vrijeme sam prešućivao da sam homoseksualac iako sam u sebi znao da ću jednog dana morati prelomiti, jer ću jednostavno puknuti od jada. I kad sam, u 30. godini života, izašao iz sjemeništa, bio sam nitko i ništa. Bez prebijene lipe u džepu – naviru mu gorka sjećanja.

Napisao je životopis, išao od tvrtke do tvrtke, od hotela do hotela. Iako je u Italiji naučio talijanski, a u Australiji usavršio engleski, na razgovorima za poslove u turizmu osjećao se potpuno nesposobnim. Kao da do tada nije ni postojao.

Godine provedene u sjemeništu nisu mu bile osobit plus. Svi su ga pitali za iskustvo, zbog tih sedam godina izolacije ćutio se izbrisanim u svjetovnom životu. Ipak, uspio je pronaći sezonski posao u brodarskoj kompaniji, ali je istodobno već osjećao strahovit pritisak crkvene zajednice u kojoj više nije bio aktivan. Počele su i kolati priče o njegovoj seksualnoj orijentaciji.

  • Govorili su mi da sam u rukama vraga, da moram ići kod psihologa, da sam bolestan… Sve mi se skupilo… Odlučio sam otići u Zagreb kako bih završio studij kod isusovaca i postao diplomirani teolog. Mislio sam kako ću barem moći predavati vjeronauk u školi. No, u Zagrebu sam bio jedan dan i nikad više nisam otišao na taj faks. Definitivno sam odlučio napustiti Hrvatsku… Skupio sam stvari i uputio se u Barcelonu. Bez posla, bez novca, bez stana – prisjeća se Vlado.

Posao je, zahvaljujući znanju stranih jezika (španjolski je tek naknadno naučio) i ugodnoj vanjštini uspio pronaći – jedan, drugi i treći, redom u trgovinama poznatih modnih marki. Bilo je gadnih dana, ali izdržao je u Barceloni cijelu godinu, a onda još pet mjeseci u Madridu, gdje ga je zatekla vijest o očevoj bolesti. U glavnom gradu Španjolske jedno je vrijeme čak bio i bez stana, živio je doslovno na ulici. Sve mu se činilo boljim nego vratiti se u Hrvatsku, u Split i boriti se s pritiskom okoline.

POVRATAK U REALNOST

  • Nakon prvih nekoliko dana boravka u hostelu u Madridu, ostao sam bez kinte. Prvu noć proveo sam u parku s ruksakom do 4 ujutro, a onda otišao na kavu u Starbucks. Sljedećih sam noći, opet s ruksakom na leđima, obilazio klubove. U njima bih se grijao… I tako sve dok nisam uspio ostaviti stvari kod jednog poznanika, ali kod njega nisam mogao spavati. Moji su svo to vrijeme mislili kako radim i uzdržavam se bez problema.

Na koncu sam uzeo neki online kredit od 400 eura kako bih platio stan, a drugim kreditom kasnije sam vraćao taj prvi dok nisam koliko-toliko stao na vlastite noge. Kad sam počeo raditi na novom poslu u Zari, u glavnoj trgovačkoj ulici u centru Madrida, tjednima sam bio bolestan i imao visoku temperaturu, zbog čega sam izgubio puno kilograma.

Pretvorio sam se u čačkalicu… Ali i dalje se, ni pod razno, nisam htio vratiti u Split. Odlučio sam patiti, ako treba ići do samog kraja, samo kako se kod kuće opet ne bih morao suočavati s reakcijama okoline.

U veljači 2018. doznao je da mu je otac u bolnici. Čekao se nalaz, sumnjalo na najgore. Na koncu je, tužno govori Vlado, umro od najgore vrste azbestoze.

  • Tatina bolest bila je prijelomna točka za povratak. Fizički sam propao u Španjolskoj, znao sam da se moram vratiti u realnost. No i dalje sam tražio posao i ubrzo postao stjuard. Počeo sam raditi u Kölnu, u aviokompaniji Small Planet, koja je nakon šest mjeseci, uoči pandemije, bankrotirala. Opet sam pronašao novi posao u Zagrebu, u Trade Airu, ali sam odlučio odustati od tog angažmana. Htio sam biti uz oca, u Splitu – Vlado više nije želio odgađati povratak u rodni grad.

Počeo se baviti vođenjem tuđih apartmana i s ostalim članovima obitelji brinuo se o ocu, koji je bio sve lošije. U kolovozu 2019. odlučio je predahnuti i sebe za rođendan počastiti dvodnevnim putovanjem u Pariz. Za njega sudbonosnim, jer je posjet Gradu svjetlosti nešto najbolje što mu se dogodilo u životu.

SUDBONOSNI PARIZ

  • Michael i ja upoznali smo se u jednom kafiću. Nakon deset dana odmah me došao posjetiti u Hrvatsku. I tako je sve počelo… Da nije bilo njega, možda bih još uvijek negdje bio usamljen. Uplašen i izgubljen. U njemu i Bogu pronalazim oslonac… Uvijek sam govorio da ću, kad upoznam osobu s kojom želim provesti život do kraja, svima glasno reći tko sam i što sam. Sad me nije briga što će tko reći. Ja se ne sramim svoje biti. Do kada bi se ja morao brinuti što će drugi reći?! Mislim da je 36 godina bilo dovoljno. Svatko se mora izboriti za samog sebe kao što sam to morao ja, s puno patnje i trpljenja – s čvrstim će uvjerenjem Vlado. Da, izričit je, moguće je istodobno biti kršćanin i homoseksualac. Vjeruje da Bog ne sudi…
  • Ja se i dalje smatram kršćaninom. Vjerujem u Boga, Michael i ja išli smo na polnoćku na Božić. Ali ne želim živjeti u laži. Iskreno, bio sam spreman dati svoj život Crkvi i molitvi. Ali nisam mogao ići protiv samoga sebe. Mislim da je ovo puno poštenije, iskrenije ili, ako hoćete, časnije nego da sam živio u laži. Smatram kako mi je upravo Bog dao tu snagu da guram, da se držim i izdržim, da idem do kraja. I da se ne bojim istine. Vjerujte da je sve moguće. Svaka osoba ima neki razlog zašto živi, tako i vi koji danas, negdje u samoći, možda patite. Samo vjerujte…

Prosidba

Michael je zaprosio Vladu u 2020., nakon devet mjeseci veze. Bez prstena, jer je zbog COVID-a sve bilo zatvoreno. Naručili su ga naknadno, online. Iste godine mislili su organizirati vjenčanje, ali ih je COVID stalno sprječavao u tome.

U rujnu 2021. ozakonili su svoju ljubav na svečanoj ceremoniji u San Diegu i počeli planirati lanjsko vjenčanje u Hrvatskoj. Odluka je, zbog Michaelova istančanog osjećaja za estetiku, pala na Opatiju, jer Vladin suprug obožava tamošnji tip arhitekture.

– Ja sam rezervirao dvoranu i DJ-a, sve ostalo je osmislio Michael, od cvijeća do ostalih dekoracija. A na samom vjenčanju nizali su se emotivni šokovi – od pjevanja njegove sestre do našeg zajedničkog dueta. Sve je, što je jedino važno, bilo prožeto ljubavlju…

Bijela omča

’Bijela omča’ Vladin je vid izražavanja vlastite istine. Riječ je, primjećuje njegov suprug, o moćnoj, ujedno i kontroverznoj priči. Procjenjuje da će njome zasigurno biti ‘pogođeno’ puno različitih ljudi.

  • Neki će biti zaštitnički i emotivno nastrojeni, mnoge će inspirirati, mnogi će u njoj prepoznati ulaganje napora u prihvaćanje različitosti među ljudima… Naravno, bit će i onih manje ugodnih reakcija. Znam samo da je Vlado ponosan zbog svoje istine i da je sa svima želi podijeliti – kaže Michael.

Kako je u sjemeništu pjevao isključivo crkvene pjesme i gregorijanske korale, otud i sakralni zvuk njegove ‘Bijele omče’, čiji je videobroj snimljen na Kliškoj tvrđavi.

  • Možda zvučim kao svećenik… Ali to sam ja. Nisam po vokaciji pjevač, ovdje je u pitanju ono što sam naučio u sjemeništu, svirajući gitaru. Nikada nisam pohađao satove pjevanja… Ne znam vidim li sebe kao pjevača, ali se definitivno vidim kao kantautor, šansonijer… – kaže Vlado.

Useljenje

Ubrzo nakon susreta u Parizu umro je Vladin otac. Michael je stigao u Split odmah nakon sprovoda, osjećao je njegovu neizmjernu podršku. A onda je Vlado još jednom otišao k njemu u Pariz…

  • Michael me nakon toga pitao želim li doći živjeti s njim. Pristao sam misleći kako ću se vraćati preko ljeta u Split i dalje voditi apartmane.

Ali došao je COVID, a ja sam ostao u Parizu. Moji tada, upravo uoči COVID-a, još uvijek nisu znali za moje sklonosti. Slutili su, ali im to nikada nisam jasno i glasno rekao. Odlučio sam otići u Split i otvoriti im dušu. Michael i ja stigli smo zbog toga samo na dva dana. Laknulo mi je kad sam to uspio izustiti pred mojima. Njihova podrška je bila maksimalna… Malo po malo stvari su sjele na svoje mjesto.

Skrivao da je gay

  • Oduvijek sam znao tko sam i što sam. Još kad sam imao 6, 7 godina.

Ali kad si dijete, ne razmišljaš o tome, misliš da će proći ili ne razumiješ do kraja. No s godinama je taj osjećaj bio sve snažniji. Bez obzira na to bio sam jedno veselo, sasvim normalno dijete, koje je odrastalo u normalnoj obitelji. Bavljenje plesom bila je vrlo važna etapa u mom životu, iako me, pogotovo u srednjoj školi, bilo strah hoće li me moji kolege u razredu zbog toga osuđivati. I u osnovnoj sam, a i tada sam imao iskustva s bullyingom, najradije birao šutnju.

Već kao plesač etiketirani ste kao homoseksualac… Jednom su me na treningu pratili neki dečki, a poslije, nakon izlaska iz dvorane, napali i istukli samo zato što sam bio plesač.

Nakon toga sam se još više zatvorio u samoga sebe. Činjenicu da sam gay nastojao sam skrivati svom svojom snagom. Utočište sam potražio u crkvi i otišao u sjemenište jer sam mislio da imam poziv i da ću se, s vremenom, tamo ‘popraviti’. No s godinama sam shvatio kako ne mogu izbrisati ono što jesam, svoju bit – kaže Vlado.

Previous articleCristianu Ronaldu zabranjeno igranje za Al Nassr
Next articleLeko: Ne mogu obećati titulu

1 COMMENT

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here