Home Kolumne O Gotovini, agresiji i genocidu: Političke manipulacije sudskim odlukama

O Gotovini, agresiji i genocidu: Političke manipulacije sudskim odlukama

1106
0

Kao i u prošloj analizi, docent međunarodnog prava na Sveučilištu u Nottinghamu i suradnik Beogradskog centra za ljudska prava Marko Milanović fokusiran je na zloupotrebu haaške presude u dnevnopolitičke svrhe, čega nije manjkalo ovih dana u retorici hrvatskog, ali i srpskog političkog miljea. Milanović se u novom se tekstu bavi razmatranjem mogućeg epiloga po pitanju žalbe na nepravomoćnu presudu, komentirajući pritom diplomatsku ofenzivu Hrvatske i njezinog pokušaja da ‘sruši’ kvalifikaciju ‘udruženog zločinačkog pothvata’. Tekst, objavljen na beogradskom portalu Peščanik, prenosimo u cijelosti.

Dok se srpska javnost zabavlja velikim postom (sada već pričešćenog) Tome Nikolića, dotle je hrvatska i dalje u nacionalističkom deliriju. Hrvatska vlada sprema pravne studije i diplomatske ofenzive; državna stvar će se pred Haagom još obraniti. Mada haaška presuda i dalje ostaje nepročitana, hrvatski biskupi su je pred Uskršnje blagdane već proglasili čedom Sotone, lijepo isprativši svoje pravoslavne kolege u drugim prilikama. Kad su ratni zločini u pitanju, ekumenizam je već svršena stvar, baš kao što su tijekom jugoslavenskih ratova razni bivši legionari iz francuske Legije stranaca i drugi svakojaki šljam međusobno lijepo trgovali naftom i opljačkanom bijelom tehnikom. Blago zaista njima, cum sancto spiritu, etc. Kao i prošli, ovaj tekst nije ni namijenjen njima, već ljudima dobre volje koji su spremni da malo svog vremena posvete inače tako dosadnim pravnim pitanjima, od kojih sada život (navodno) zavisi, a koje mnogi politički zloupotrebljavaju. Uz srodna razmatranja u odličnom tekstu Bogdana Ivaniševića, idemo se zato pozabaviti sljedećim pitanjima:

1. Da li hrvatska pravna i diplomatska ofenziva ima šanse na uspjeh pred Žalbenim vijećem Tribunala u negaciji teze ‘zajedničkog zločinačkog pothvata’?

Ne. Ne, koliko god novčanog i političkog kapitala hrvatska država uložila. Prvo, mada Tribunal kao i svaki drugi sud djeluje u određenom političkom okruženju, on ipak nije podložan takvom lobiranju na koji se Hrvatska izgleda sprema utrošiti puno novaca. Niti će Tribunal pokolebati to što (po nekim istraživanjima) 95% hrvatskih građana smatra da je presuda Gotovini i Markaču nepravedna.

Drugo, kada je u pitanju pravna definicija ‘zajedničkog zločinačkog pothvata’ kao takva, Tribunal neće pokolebati ni studije hrvatske Akademije pravnih znanosti ni slična mišljenja nekih stranih stručnjaka. Mnogo je optuženih pred Tribunalom već po tom obliku kaznene odgovornosti osuđeno, uključujući tu i Milana Martića za zajednički zločinački pothvat etničkog čišćenja Hrvata iz Krajine do 1995., te Nikolu Šainovića i druge pripadnike srpskog političkog i vojnog rukovodstva za zajednički zločinački pothvat etničkog čišćenja Albanaca sa Kosova. Drugima se za taj oblik odgovornosti sada sudi, poput Radovana Karadžića ili rukovodstva bosanskih Hrvata (predmet Prlić i drugi). Ako zajednički zločinački pothvat kao takav, kao načelno neprihvatljiva pravna konstrukcija, padne za Gotovinu, onda će morati pasti i za sve ostale, uključujući tu, ponavljam, i Milana Martića. Ravno je fantastici, i to ne znanstvenoj, da će Tribunal pustiti sve te okrivljene i osuđene na slobodu jer mu je tako rekla uvažena hrvatska Akademija pravnih znanosti.

Ono što Gotovina i Markač mogu osporavati su činjenice, tj. nalaz Pretresnog vijeća da je zajednički zločinački pothvat etničkog čišćenja krajiških Srba postojao – a ne koji su njegovi pravni elementi – te nalaze da su Gotovina i Markač u tom pothvatu sudjelovali i njemu bitno doprinijeli. Kao što sam objasnio u prethodnom tekstu, takve činjenične nalaze Žalbeno će vijeće preispitivati samo ako su toliko pogrešni da se moraju smatrati nerazumnima, a to je standard koji je teško, mada ne i nemoguće ispuniti.

2. Da li je Tribunal nalazom da je u Hrvatskoj postojao međunarodni oružani sukob priznao državnost ili legitimitet tzv. Republike Srpske Krajine?

Ne. Za bolje objašnjenje ovog odgovora potreban je mali kontekst. Do Drugog svjetskog rata, međunarodno pravo reguliralo je samo ratove, tj. međudržavne sukobe. Sukobi unutar suverenih država, tj. građanski ratovi, koliko god krvavi, nisu ga se ticali. Poslije Drugog svjetskog rata, usvajanjem Ženevskih konvencija iz 1949. i njihovih dodatnih protokola međunarodno pravo počinje regulirati i unutrašnje sukobe, ali i dalje sa značajnim razlikama u primjenjivom pravu i kažnjivim zločinima između međunarodnih i unutrašnjih sukoba. Jedna od glavnih tekovina sudske prakse Haaškog tribunala upravo je u smanjivanju tih razlika, jer, pravo na stranu, nikakve moralne razlike nema između ubojstva ili silovanja u međudržavnom i u unutrašnjem sukobu.

Tribunal je u presudi Gotovini morao pravno kvalificirati prirodu sukoba u Hrvatskoj jer je od toga zavisila njegova nadležnost za pojedina kaznena djela (para. 1672 i dalje). U prethodnoj presudi u kojoj se bavio sukobom u Hrvatskoj, onoj Milanu Martiću, Tribunal je izbjegao odgovoriti na to kompleksno pitanje našavši da su zločini za koje je Martić bio optužen po svojoj prirodi bili takvi da su bili kažnjivi i u međunarodnim i u unutrašnjim sukobima, te da je stoga nepotrebno točno utvrditi da li je sukob u Hrvatskoj bio međunarodni ili ne.

Taj manevar iz nekoliko razloga nije bilo moguće primijeniti u slučaju Gotovine. Pretresno vijeće je našlo da je sukob u Hrvatskoj bio međunarodnog karaktera, jer je tzv. Republika Srpska Krajina bila pod općom kontrolom (overall control) Srbije, tj. Savezne Republike Jugoslavije (para. 1693). Time Tribunal nije priznao državnost Krajine, naprotiv – on je utvrdio da se na teritoriju Hrvatske vodio međunarodni oružani sukob između Hrvatske i Srbije.

3. Da li je Tribunal utvrdio postojanje agresije Srbije na Hrvatsku?

Ne. Ovo je nedavno ustvrdio predsjednik Josipović, mada kao profesor prava sigurno bolje zna – to je zapravo bio neuspjeli pokušaj da se napravi ‘spin’ oko presude, te da se nađe neka točka u njoj koja hrvatskoj državi odgovara. Kako sam upravo objasnio, Tribunal je samo utvrdio da je sukob u Hrvatskoj bio međunarodnog, a ne unutrašnjeg karaktera. Međunarodno pravo strogo razdvaja pitanje prava na stupanje u rat, odnosno krivice za rat (jus ad bellum) od prava u ratu, odnosno načina na koji se rat vodi (jus in bello). Postojanje agresije spada u prvu grupu pitanja, kvalifikacija prirode oružanog sukoba u drugu. Drugim riječima, Tribunal je rekao da rat u Hrvatskoj nije bio građanski, već da je to bio međunarodni sukob Hrvatske i Srbije, ali nije rekao tko je za taj sukob kriv.

Tribunal to nije rekao jer mu to ne dozvoljava njegov Statut, koji izuzima politički vrlo kontroverzno pitanje agresije iz njegove nadležnosti. Ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, za koje Tribunal jest nadležan, može vršiti i napadnuta strana koja se brani od agresora – npr. Hrvatska. Tako su i saveznici tokom Drugog svjetskog rata činili ratne zločine, i to ne samo u slučajevima loših pojedinaca, već i djelom državne politike – npr. uništenjem Dresdena ili bacanjem atomskih bombi na Hirošimu i Nagasaki, o Crvenoj armiji i da ne govorimo – a pravednijeg rata od onog protiv Hitlera nikada nije bilo. Za agresiju inače nije osuđen nitko poslije Nürnberga, a i stalni Međunarodni kazneni sud (kojeg ne treba mješati sa Tribunalom) nadležnost za taj međunarodni zločin stekao je tek nedavno.

Srbija inače jest izvršila agresiju na Hrvatsku, kao što je izvršila agresiju na Bosnu, i kao što su i Srbija i Hrvatska izvršile agresiju na Bosnu, ali to Tribunal nije rekao, jer nema nadležnost da se u to pitanje upušta. Srbiju je, a donekle i Hrvatsku, za kršenje Povelje UN-a i oružanu intervenciju u drugim državama dugogodišnjim sankcijama već kaznio Savjet sigurnosti UN.

4. Kakav je značaj presude Gotovini za tužbu Hrvatske protiv Srbije za genocid pred Međunarodnim sudom pravde?

Nikakav. Prof. Rade Stojanović i Dušan Ignjatović jednostavno griješe ako misle da će presuda Gotovini na bilo koji način pomoći Srbiji u tom predmetu. Međunarodni sud pravde, isto sa sjedištem u Haagu, inače je najviši sudski organ UN-a, koji za razliku od Tribunala za bivšu Jugoslaviju ne sudi pojedincima već državama. Također, za razliku od Tribunala, nadležnost MSP-a je dobrovoljna, tj. suverene države ne mogu biti prinuđene da neki svoj spor rješavaju pred tim sudom bez vlastitog pristanka.

Hrvatska, a prije nje Bosna, tužile su Srbiju na osnovu člana 9 Konvencije o genocidu, kojim države ugovornice prihvaćaju nadležnost MSP, dok je Srbija protiv Hrvatske podnijela protutužbu. Ali, nadležnost MSP-a po toj osnovi ograničena je samo na genocid, definiran kao vršenje kaznenih dijela poput ubojstva sa posebnom namjerom fizičkog ili biološkog uništenja neke nacionalne, etničke, vjerske ili rasne grupe kao takve. Postojanje genocida zavisi samo od genocidne namjere, a ne i od broja ubijenih; milijuni su stradali u ne-genocidnim zločinima, npr. u Staljinovim i Maovim masovnim ubojstvima političkih i klasnih neprijatelja. Definicija genocida vrlo je kruta, jer je ona usvojena neposredno poslije Drugog svjetskog rata i genocid je tada predstavljao jedini međunarodni zločin koji su države mogle učiniti i u miru. MSP nema nadležnost da utvrđuje odgovornost države za bilo koje druge međunarodne zločine, uključujući tu i agresiju, ratne zločine i zločine protiv čovječnosti. Srpsko-hrvatski predmet pred Međunarodnim sudom pravde dakle obuhvaća samo genocid, a ne odgovornost za rat kao takav, ratnu odštetu ili bilo što drugo.

U pogledu zločina učinjenih na prostoru bivše Jugoslavije, Haaški tribunal je genocidom okarakterizirao jedino masakr u Srebrenici u srpnju 1995. godine, što je potvrdio i MSP. Nijedan zločin u Hrvatskoj, sa bilo koje strane, nije pravno proglašen genocidom. Konkretno, etničko čišćenje se ne smatra genocidom već ‘samo’ zločinom protiv čovječnosti jer ga karaktetizira namjera protjerivanja određene etničke grupe, a ne njezinog fizičkog uništenja. Dakle, etničko čišćenje krajiških Srba za vrijeme Oluje ne može se okarakterizirati genocidom, kao što se genocidom ne može okarakterizirati etničko čišćenje krajiških Hrvata prije Oluje.

Kako nijedna strana u sukobu u Hrvatskoj nije učinila genocid, ishod postupka koji se vodi pred MSP-om sasvim je izvjestan: Sud će odbiti i hrvatsku tužbu i srpsku protutužbu, i tu ni najbolji pravnici ovog svijeta (koje su inače i Hrvatska i Srbija angažirali, te ih i dalje skupo plaćaju) nijednoj strani ne mogu pomoći. Presuda Gotovini na taj ishod ne utječe nimalo, jer su u njoj sudski utvrđeni ratni zločini i zločini protiv čovječnosti, ali ne i genocid.

U Srbiji neki misle kako MSP može utvrđivati odgovornost Hrvatske za genocid u Jasenovcu (koliko god ljudi u njemu bilo pobijeno), jer genocid i drugi međunarodni zločini ne zastarijevaju. I ovo je potpuno pogrešno, iz dva razloga. Prvo, mada genocid ne zastarijeva, Konvencija o genocidu donijeta je tek 1948. godine, dakle poslije Drugog svjetskog rata, i ne može se retroaktivno primjenjivati (i nacisti u Nürnbergu nisu osuđivani za genocid, već za zločine protiv čovječnosti). Drugo, i pored koketiranja režima Franje Tuđmana sa ustaštvom, današnja hrvatska država nije nasljednica NDH Ante Pavelića, koja sa pozicije međunarodnog prava nikada nije ni postojala, te ne može odgovarati za njena zlodjela. Naprotiv, današnja Hrvatska je baš kao i Srbija jedna od država nasljednica blaženopočivše SFRJ.

Nacionalizam, glupost i novci

Ako je to tako (a jest), zašto onda Hrvatska i Srbija bacaju tolike novce na odvjetnike i lijepo ne povuku te besmislene i bezizgledne tužbe pred Međunarodnim sudom pravde? Zato što se političari koji vode obje države boje nacionalističkog napada i političke štete od jedne takve odluke. Drugim riječima, Kosor, Josipović i Tadić svoj strah od gubitka glasova plaćaju novcima poreznih obveznika – a to im nije ni prvi ni posljednji put. Mada su se Josipović i Tadić nekoliko puta do sada doticali teme povlačenja tužbi, Jadranka Kosor se nije dala – a to sigurno neće učiniti sad, poslije presude Gotovini. Odvjetnički taksimetar će stoga teći do neminovnog sudskog epiloga.

Kad smo već kod novaca, Hrvatska je na obranu Gotovine & Co. do sada platila nekih 32 milijuna eura, a platit će još, i to nizašto. Tzv. „državni razlog” na stranu, Hrvatska to inače nije ni morala raditi, jer Tribunal po razumnim cijenama plaća obrane okrivljenih koji to sami ne mogu učiniti; o to pravo donekle se koriste i okrivljeni koji sami sebe zastupaju, poput vrlog Radovana Karadžića. Koliko bi gladnih nahranilo tih 32 milijuna eura pitanje je koje bi hrvatski porezni obveznici trebalo postaviti svojoj vlasti. U Srbiji je ta cifra manja za nekoliko redova veličine – 19 milijuna dinara (nekih 190.000 eura) tokom prošle godine, i to ne neposredno za troškove obrane, već za putne troškove obitelji okrivljenih i njihov džeparac u haaškom pritvoru. (Razlika je, dakako, velika u cijeni pobjedničkih hrvatskih i gubitničkih srpskih generala).

Malo li je, pak, tih 190.000 eura? Može li „državni razlog” opravdati privilegije okrivljenima za ratne zločine i njihovim obiteljima koje nijedan drugi građanin nema? Kada bi vi ili ja u Australiji ili Kanadi bili uhićeni za običnu krađu, mislite li da bi Hrvatska ili Srbija plaćale našim familijama putne troškove? (Mada, naravno, sjetimo se milijunskog Milančeta). Republika Srbija ove sitne novce inače plaća po jednoj krajnje dubioznoj odluci pokojnog Savjeta ministara pokojne Srbije i Crne Gore, unatoč tome što je Ustavni sud Srbije 2004. obustavio primjenu diskriminatornog i neustavnog zakona o pomoći haaškim optuženicima na nivou Republike Srbije. Srbija, drugim riječima, olako izigrava odluku vlastitog Ustavnog suda. I to su pitanja koja bi neki normalni porezni obveznici postavljali u nekoj normalnoj zemlji.

Previous articleFotogalerija: Arsen i Matija Dedić u Pepe Rossu
Next articleFOTOGALERIJA: Primorje EB – Mladost 8:7

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here