GALERIJA O.K.-K.U.N.S. poziva na otvorenje izložbe Edvina Šabanovića:…ŠTA GLEDAŠ?(Slike, objekti, animacija). Izložba se otvara u subotu 13. 11. u 20 sati. Multimedijalni i medijski dizajner Edvin Šabanović rođen je u Rijeci 1975. godine. Tu je, živi i radi u Rijeci. Njegov senzibilitet i izraz formira se i razvija tijekom 90-ih i 00-tih, u vrijeme definitivnog boom-a medijskih, novomedijskih umjetnosti, techna, house-a i odgovarajućeg razvoja ulične, urbane, klupske, graffiti, Street – Art i animacijske ( 2d, 3d ) kulture koje je legitimni segment, a nerijetko i kreativno žarište – supkultura ( konkretno, riječka rock – i – electro scena ).
Osim rada na području digitalnih medija ( virtualna stvarnost, 2d,3d animacija, video, pokretna grafika … ) bavi se i tradicionalnim vidovima Plastic Art-a, slikarstvom i skulpturom, te glazbom i performansom. A sve to najcjelovitije izražava u multimedijalnim izložbama – performerskim izvedbama i dešavanjima u kojima su moguće i djelatne sinestezija, sinergija i interakcija vizualnih radova, glazbe, ambijenta, autora – performera i publike.
Bilo samostalno bilo s „Poet Teatrom“, te u skupini „Mijau lab“ i u raznim „kolektivističkim“ performansima s više protagonista nove riječke scene Edvin Šabanović sudjeluje u mnogim projektima MMC-ove Galerije OK ( prvo unutar „Palacha“ na prijelazu iz 90-ih u „nulte“, a sad u Klubu umjetnika na Sušaku ). U međuvremenu je izlagao na petnaestak skupnih i tri samostalne izložbe u hrvatskim i inozemnim galerijama i muzejima, te radio animacije ( autor je i animacije u filmu „Bule“ / Bijelac / Tomislava Ćurkovića koji je dobio posebnu nagradu žirija na 17. Danima hrvatskog filma ) i kratki film „Dva“ ( realiziran i kao multimedijalni CD uz istoimeni roman Igora Večerine ), a kao član „Mijau lab“-a kreira multimedijski dodatak diskografskog izdanja „Strašni Riječani“ ( Ciklama records, Dallas records ).
Šta gledaš…
ŠTA GLEDAŠ? – je jedan od mogućih naziva ove izložbe odabranih slikarskih ( akrilik / ulje / gvaš ) i skulptorskih ( objekti, skulptura, interaktivni mobil … ) uradaka Edvina Šabanovića u Galeriji OK.
Uzvik „Šta gledaš!?“ poput šake u oko pristojnom, nevinom posjetitelju / promatraču odmah upućuje na živi ulični govor, na „živu riječ“ ( tehnički termin ruskog filozofa jezika Mihaila Bahtina ) i „borbenu polifoniju“ glasova u interakciji, te na sinesteziju zvuka, riječi, „zvučnosti“ žarkih, živih, „drečavih“ boja i oblika. Koji su poetički, konceptualno i metodologijski povezani s „Mijau lab“ – svijetom boja, oblika, svjetlosti, fotona, elektrona, kvanta, valova, matrica, znakova, kodova, zvukova i animiranog kretanja. To ( sve ) svojom moćnom nazočnošću na velikim formatima hvata naš pogled poput nekog egzotičnog tropskog predatora, istodobno djelujući poput „acid-a“ na naš perceptivni aparat, pokrećući specifičan „trip“ onkraj svih podjela na apstraktni „postpainterly“ imažizam i na fluxusovsku, neodadaističku tradiciju stalnog eksperimentiranja i igranja / dekonstrukcije „jezičkih igara“ ( Ludwig Wittgenstein ) u medijima slike i skulpture.
Svijet Šabanovićeva slikarstva isti je, skupa sa svim idiomskim diferencijacijama kao i onaj svijet koji je slikar Jean – Michel Basquiat ( 1960. – 1988. ) „ostavio“ za sobom / pred sobom prije 22 godine. Šabo je naš urbani Afrikanac ( u smislu artističke predestinacije i temperamenta ).
A skulpture su od Tinguelyjevih vremena ( 1925. – 1991. ) preko naše „Biafre“ ( Ratko Petrić! ) do Chapman Brothers i Matthew Barney-a ( plastika, filmovi … ) mutirale u neke post – neodadaističke i posthumanističke tvorevine od kojih bi se starom Freudu ( Sigmundu, ne i slikaru Lucianu! ) „krenuo bururet u glavi“ ( BURURET = vrtoglavica, nesvijest, poremećaj, pometnja; vidi na: http://www.aleksasantic.com/…/rijecnik.html ) k’o Šantićevu zanesenjaku kad je u bašti ugled’o Eminu! Naime, Šabanović gradi začudne, pa i čudovišne „falusoidne“ objekte i naprave – u isti mah i „organskog“, biomorfnog i mašinski artificijelnog praporijekla koji lebde, migolje se, propinju s poda i interagiraju s tijelima / kretanjem zaskočenih posjetitelja / posjetiteljica ( potpuno neovisno o „seksualnoj orijentaciji“! ), a osupnutoj gospodi klasična ukusa samo što ne odbruse: Šta gledaš!?
Veoma robusna, tjelesna, haptički i optički živopisno razrađena tekstura tih napaljenih NLO – a koje se u stvari ne može svesti ni na što korespondira s apstraktnom kolorističkom i oblikotvornom žestinom umjetnikova slikarskog izričaja. Intenzivna obojena polja velikih dimenzija kao da vriju, prskaju boju, vrve nekim mikro – organskim životom i subatomskim plesom elementarnih čestica ( M. Huellebecq! )… Drobe se, bubre, pucaju poput usirena mlijeka ili kao ispucalo dno suncem sprženih jezera i kratera. Kao žedna zemlja na afričkom suncu.
Šta gledaš ? – je „last but not least“ eminentno filozofijsko pitanje na koje umjetnik kao uzgred, refleksno, drsko referira. Pregnantno i lapidarno. Ono je eksplicite ispisano na površini jednog objekta ove izložbe u Galeriji OK. (Branko Cerovac)
bravo Šabo.