I opet nam se sprema izborna farsa. Zašto farsa? Po ne znamo koji put građani će biti pozvani na izbore, i kako će se i ovaj put krstiti na “demokratske” izbore. No, malo ima tu demokracije. Dvije vodeće stranke ponovo će izaći s manje/više istim osobama, istom retorikom i jasno, istim programom. Taj isti program znači ponovo s nultim programom. U ovo kratko vrijeme od kada se zahuktala izborna retorika čuli smo, kao i bez broj puta do sada, “bla bla … i ništa više”. Zbori se samo o određenim imenima kandidata što veoma sliči gradnji kulta ličnosti. Mislim da stranke u ovoj bajnoj zemlji mogu biti blaženo spokojne. Nitko i ništa neće im uzeti “kruh njihov svagdašnji”. Kruh koji su si preko mehanizama vlasti uzele za pravo od uspostave ove nesretne i zaostale države.
Obje najveće stranke, koje si sliče kao jaje jajetu, ponašaju se, blago rećeno, sablažnjivo. Biraju svoje kandidate za koje se još prije izbora zna tko će biti izabran. Na listama je obično jedan kandidat što nedvojbeno podsjeća na izvornu im stranačku mater. To se nekada zvalo “demokratski centralizam”. Ne mogu, a da se ne sjetim uvaženog filozofa, profesora Kangrge. Siguran sam da bi i on to krstio kao drveno željezo ili okruglu kockicu. No, u ovoj zemlji zatucanih neznalica sve može proći.
Od programa ni ovog puta ništa. Niti jedna stranka se ne trudi dati bilo kakvo opravdanje za vlastito pojavljivanje na izborima. Smatraju da su spominjanjem podobnih imena na njihovim listama opravdanje za njihove (ne)demokratske postupke.
Više od četvrt stoljeća se osim zaduživanja ove države (čitaj ovog naroda) ne događa ništa opipljivog vrijednog, poželjnog ili naprednog. Narod, ovaj pasivno uspavani narod, i ne zaslužuje ništa drugo, ništa bolje. U tih preko dvadeset i pet godina država je nazadovala, pretekle su je države iz okruženja koje se nisu mogle istom uspoređivati za vrijeme SFRJ. Sada Hrvatska drži repno svijetlo od svih zemalja u Europi. Stidim se toga, stidim se što državu vode društveno nesposobni i nazadni tipovi koji sebe smatraju političarima.
Opljačkani su građani, a ono malo postojećih resursa je nestalo, to jest pokradeno je. Nitko ne goni lopove, lopovluk mu dođe kao HR uzanca, maltene pa hrvatski masovni folklor. Znanje, odgovornost, red i rad za izgradnju državne zajednice nisu se nikada manifestirali. Stječe se dojam da je deklaracijom o nezavisnosti uređena država. A to je kao da smatrate da krštenjem djeteta imate zrelu osobu.
Sramim se što tako zvanu državu vode neodgovorni, nestručnjaci, nepošteni i neradišni političari. Aktivni su samo lopovi. A narod to i dalje pasivno gleda. Svako malo se organiziraju kao nekakve manifestacije sile i moći gdje je glavni modus vivendi i dalje sijanje mržnje.
Sport kojim se toliko dičimo propada, od školstva nikakva vajda, u turizmu se i dalje broje kao rekordi, što mu dođe kao neki debilni posao.
No, uveseljava nas crkva. Sijaset, u skupe odore uštogljenih biskupa i prateće kamerade koji nose npr lijevu ruku Sv Vlaha. A to oni, koji žive na naš teret, zovu vjera!? Ako je to vjera se nadam da će nevjernika biti još više.
I tako, uz neprestano zaduživanje, između ucifranih oltara, paradne vojske i nesposobnih političara idemo naprijed. Napredujemo kao rakovi.
