Da nam živi, živi rad. Tako sam napisao u zadnjem javljanju na ovom portalu. Tvrdio sam, a i sada tvrdim, da je to visoko domoljubna pjesma. Da, taj refren dolazi iz režima koji zasigurno nije bio za neki uzvišeni uzor ali isto tako je očito da nije sve bilo loše u tom državnom stanju. Ta inače nevesela država nije imala HR financijsku inspekciju. Da ju je imala zasigurno bi se štropotala ranije, dosta ranije. O radu se ipak vodila neka briga, daleko više nego u lijepoj nam našoj. Našoj? Čisto sumnjam .
Sada mudro nam vodstvo prodaje zjake o radu za čije šuštinjsko značenje niti znaju, niti naslućuju, niti misle da bi trebali išta znati. O radu, o stvaranju, o dimenziji kulture rada su totalne – tabula rasa. Kao krpelji se drže dobro plaćenih funkcija bez primisli da bi i oni trebali društvu nešto dati. Zanimaju ih zadnji hit mobitela, zadnja vrsta službenih automobila, jasno, kako kažu, da bi uštedjeli nama u korist. Možeš misliti. Zauzeti su brojnim putovanjima s kojih se vraćaju samo povećanim državnim dugom. Da, zanimaju ih i funkcije na kojima kako misle mogu povećati, ne samo svoje račune već i podići svoj (inače) mizerni image.
Kada za nešto počnu navijati to je sigurni znak da će to propasti. Ako se hvale s velikim, ali stvarno velikim investicijama to je siguran znak da će od toga biti veliko – ništa. Slikaju se kada otvaraju par radnih mjesta a ne žele se sresti s otpuštenim radnicima čije firme propadaju.
Zanimljiv je fenomen propadanja nekih firmi. Propadaju poduzeća koja uspješno prodaju svoje proizvode. Naplaćuju prodano ali ne plaćaju ni državi ni radnicima. No ministre i ostale dobro plaćene dužnosnike to nije briga. Donijet će zakon, tako kažu.
Ne tako davno veliku su halabuku podigli jer će eto razviti obrtništvo, a to je kako su rekli, karta koja dobiva. I dok se TV kamere nisu ni ugasile nestaje u eter dano obećanje. Da, ministri žure, imaju nastup na drugoj lokaciji. Tamo su kamere već upaljene, ministri kuhaju – spremaju kotlovinu. Jadna televizija koja to snima, jadni građani kojima se to servira, jadni ministri koji nemaju drugog posla. No, glavno da su u kadru, da ih pučanstvo vidi, žeđ za slavom je neutaživa. A obrtništvo koji su čas prije kao promovirali, ide svojim putem, ide u propast.
U gradu mog rođenja u Puli stojim ukopam ispred zapečaćenih vrata male radnje za popravak cipela. Radnja je tako mala da ni stroj za štampanje lažnih novčanica ne bi stao u taj skučeni prostor. Veliki okrugli pečati dokazuju valjda da je tu napravljen prekršaj, atak na državni proračun. Kako čujem iz okoline ljudi koji tu zastaju, vlasnica i jedina radnica nije platila neke račune. Nije platila neke rate za svoje zdravstveno kao ni neke rate za svoje mirovinsko osiguranje. I to je razlog da se zatvori radnja, da se ukine rad. Možda bi ustavni sud imao o tome nešto reći.
Radnju vodi osoba čiji su preci znali za rad i samo za rad. Osoba koja nije tražile uhljebljenje u državnoj firmi gdje joj učinak neće nitko provjeravati. Nije tražila posao za finim air klimatiziranim poslom kojim će se u društvu moći šepiriti. Nije tražila posao koji će joj kao podići ugled. Osoba je to puna duha i zdravog odnosa prema radu. Osoba koja radu daje vrijednost. Svojom predanošću radu uzdiže ugled rada. Ne traži posao koji njoj daje dignitet već svojim stavom ona daje dignitet radu koji obavlja. To joj čini zadovoljstvo, tako su je učili, tako je odgojena. Zadovoljstvo prelazi na nas, zar može biti nešto ljepše, nešto bolje uzvišenije nego živjeti od rada. Da, živjeti dok ti ne zatvore radnju.
No ne bih htio ocrnjeti da se u ovoj državi ne daje baš ništa za obrtnike. Ima obrtnika koji su obnovili velike dvorce, dobro im ide. Vodoinstalater s činom generala uz blagoslov državnog vrha pretvara se u preprodavača goriva. Dobro mu ide a ipak je vodoinstalater ili tako nekako, no uvaženi je general. Tko kaže da država ne pomaže obrtnicima, obrtnicima generalima.
Drugi pak konobar je također general. Priča se da mu je jadna starica, krivih krvnih zrnca potrčala pred metak. General malo bježi, tek toliko da postane Vitez. Malo je u zatvoru gdje završava gradnju kuće, završava školovanje, ženi se i dobiva potomstvo. No skromnosti radi ostaje obrtnik, pardon obrtnik general. I neka nitko ne kaže da ova država ne pomaže i ne ulaže u generale, htio sam reći u obrtnike.
Šteta da se našoj gore navedenoj obrtnici nije zalomio čin generala, danas bi imala lijepe prihode i ne bi stvarala probleme inspektorima. Jasno ne bi sada imala zatvorenu radnju i svi bi živjeli vječno i sretno kao u bajci. (Ivan Pauletta)
