Već od prvih vježbi u nekim sportovima uči se kako pasti. Na gimnastičkim spravama u toku vježbe ili nastupa zna se često padati. Događa se to iz raznih razloga – neuvježbanosti, zamora, gubljena koncentracije, pretjerane samouvjerenosti i drugo. Dakle to su aktivnosti gdje se lakši ili teži padovi često događaju. Koliko god se trudimo pad je uvijek iznenadajuće brz ,a često i bolan, vrlo bolan. Ta bol nije samo zbog fizičke ozlijede već zna biti i radi povrijeđenog ega.
Sve gore navedeno može se prenijeti i na neka druga polja. Razna društva, firme, asocijacije, društvena stanja, porodica pa i sama država može pasti ili se naći na rubu pada. Ako se zna pasti možemo si uštedjeti dosta neugodnosti i bola.
Jasno, država ne treba učiti, ne treba vježbati kako se pada ali ako je pad neizbježan treba osmisliti i usmjeriti pad.
Hrvatska državnost ima u tome svježe i bolno iskustvo. Dva puta su Hrvati u razmaku od svega pedeset godina u istom stoljeću formirali dvije države. Jednu nezavisnu a jednu “lijepu našu” i vječnu. Razočaravajuće je da su obje de facto pale iliti propale. Dobro, preciznosti radi, moramo reći da ova druga još nije formalno propala ali živi od stalne reanimacije u formi vanjskih dugova i svekolike rasprodaje vlastitih ali ranije i od drugih stvorenih dobara.
I zaduživanje i rasprodaja su sadržaji koji očito nisu vječni. Elementi su to s vrlo ograničenim rokom trajanja što upućuje da se vođe iliti aktualni i dobro plaćeni dužnosnici zabrinu i osmisle što blaži pad sa što manje bola, odnosno pad iz kojeg će se društvo što lakše izvući.
Kada govorim o dobrim plaćama ne mislim na stvarnu vrijednost plaće već o proporciji davanja društvu i izvlačenja iz istog. Mislim da visoki dužnosnici u RH premalo daju za ono što prime, a jasno da to nije samo plaća.
Za NDH-a ne treba uvjeravati, nije bila samostalna usprkos samom nazivu. Druga, koliko se god trsi da se naglasi kao nezavisna, to nije i ne može biti. Država, s tolikim dugom, ne može ne ovisiti o vanjskim kreditorima ili zajmodavcima.
O – vječnosti – ne znam što reći. Trebalo bi pitati prvog predsjednika što je time mislio. Kada kažem “prvog” mislim na Slobodana (Francisko = Franjo = Franc = Slobodan), a ne na Tončija. Oba dobra (hm) i fina gospodina. Ovaj potonji kao odani komunistički “drug”, a nešto kasnije i kao novo obraćeni klerik, često je spominjao vječnost.
U stvari oba niškoristi uz puno škode. Obadva velika novo-jezikoslovca tipa “okotrbušni pantalodržač” ili “visoko sjedeći pod rep gledajući gospodin” ili “zrakomlat”, “sveza”, “zornik”, “dalekovidnica”…ima toga još. Može se nabrojati još podosta toga ali ne znamo što mu u tom državničkom kontekstu znači “vječnost”.
A neka mi svevišnji bude jamac, ne zanima me nikakva nova država, zanima me samo bolja država. Alergičan sam na nove države. U životu sam promijenio pet državnih stanja ne mijenjajući kuću i želim da ovo bude zadnja. Da, zadnja, ali bolja, puno bolja. Istinabog kod ove sam trebao pjevati da mi je ova država domovina, tako, da mi one prijašnje ispadaju kao neka siročad. U tim državama, kao i u ovoj, ja sam zapravo (građanin) sirotan.
No, vraćam se razmišljanju o tresku iliti velikom prasku tj. o padu, a pad je ovoj državi (domovini) neminovan.
Dok smo do sada često lamentirali da država treba imati strategiju razvoja, sada trebamo brinuti što nemamo viziju pada. Nesumnjivo da će to biti glasan odnosno bučan pad.
Naše veliko-mudre državnike (ili trebam reći domovnike?) nije briga za tresak. To će i ovaj put čuti, osjetiti i ispaštati njihovi birači, jasno i nebirači.
Pad ili tresak će prije osjetiti prvenstveno siromasi i njima slične kategorije. A to su stari, nemoćni, bolesni, hendikepirani, djeca i već bez broj puta viđene skupine beskućnika. Te kategorije nemaju ni kišobran, a kamoli padobran da ublaže pad. Kako će se snaći taj osiromašeni i zanemaren svekoliki puk? Uzročnike i arhitekte Cro-bankrota nije briga.(Ivan Pauletta)
