Želim pisati o jednom fenomenu, koji se zbiva tu među nama, a za koji većina nas nije svjesna uzroka, kao što ne slutimo ni posljedice. Radi se o velikom zanimanju za životinje i njihovo pozicioniranje uz naše živote i u naše kuće.
Rođen sam u selu i sada živim u selu koji je izgubio sve atribute sela. Neposredno prije drugog svjetskog rata to je selo imalo 2000 ovaca (pedeset quarnari), oko 700 grla stoke i 1000 stanovnika. Imalo je to selo i psa, jednog jedinog psa! Pas je bio na lancu u korti zadnje štale u selu, onoj prema jugu. S juga, s mora, su nekada dolazili uskoci, pirati, lopovi i ostali nezvani gosti. Turista u selu nije bilo, nitko im nije brojao noćenja i slične tričarije.
Sada u selu ima po zimi oko 400 stanovnika. Taj se manjak nadoknađuje ljeti kada selo ima više tisuća turista i mnogo, mnogo pasa. Moram reći i to da u selu nema niti jedne ovce, niti vola ni krava ali ima nebrojeno puno pasa i jasno njihovog neizostavnog izmeta.
Nedavno sam vozeći auto, po jednoj sporednoj uskoj ali asfaltiranoj cesti u Istri doživio čudan doživljaj. Čudan za mene. U susret niz malu padinu mi je dolazila curica, mala curica koja je nesigurno hodala. Iza nje je išlo nešto starije muško dijete i (pretpostavljam) mama. Između mame i djece su trčkarala dva psa. Mama, kad je vidjela da im u susret dolazi auto, brže bolje se sagnula i u naručje uzela malog psa. Da psa, ne dijete! Još se danas čudim i grozim majčinog pokreta da zaštiti psa umjesto dijeteta.
Znanci me koji put iznenade jer mi počnu oduševljeno pričati o svom kućnom ljubimcu. O životinji, a ne o djetetu. Nekada se za auto govorilo “limeni ljubimac”. Sada, kada smo upoznali “čari” otplate i održavanja auta, ljubimac postaje pas, mačka, hrčak, odojak … .
Neki idu tako daleko da konstatiraju kako je isti, pas ili mačka ili papiga … kao član familije. Jasno, jede posebno kupljenu hranu, redovito ga vode veterinaru i zar treba pitati, spava na njihovom krevetu. Da, kod njih je pas ravnopravni član familije. Privilegirani član porodice, kako mi se čini, jer jedini ne treba ići u školu ili zarađivati. Često puta vidimo majku, mladu majku, koja gura kolica s djetetom, a na uzdi vodi psa ili čak dva psa. To se smatra normalnim. Meni je to čudno to jest neprirodno.
Sve mi je to bizarno, da ne kažem nakaradno. Životinje, jasno imaju svoj svijet i to treba poštivati. Naš, ljudski svijet, nije svijet životinja i nije svijet za životinje. Tretirajući životinje kao ljude, nanosimo im nepravdu. a vjerujem često i bol. Pas ne uživa kada se ga kupa u kadi uz najfiniji šampon. Mislim da pas više uživa kada se može zavaljati u prašinu ili blato, nego da ga se suši fenom i briše ručnikom. Pas ima svoj miris i svoju kožu, taj miris i ta koža kao i dlaka su životinjski. Dani su psu kroz dugo vrijeme razvoja. Ljudi nisu pozvani da ih nasilno mijenjaju, da ih modificiraju prema svojim željama. A vrlo često prema traženju i za korist Pet industrije, koja je postala jaka i ekonomski moćna, skoro pa nasilna. Industrija, koja kao svaka industrija, iskorištava ljudske potrebe ali i ljudske osjećaje.
Ako me poslušate napravit ćete veliku štetu, ali ne psu ili mački svejedno, napravit ćete štetu Pet biznisu. U istoj industriji to jest Pet dućanu možete kupiti i odjeću za vašeg ljubimca, igračke, hranu, četkicu za zube, a od sada i pojas za spašavanje psa. Obično, psi ne doživljavaju tako često brodolome. Ne znam dali ih je na Titaniku u opće bilo. Pojas za spašavanje im, kao treba, kada ga gazda baci u bazen. Ne bi bilo ljudski ili bi trebalo reći, ne bi bilo pasji, kupati se bez životinje uz sebe. Ipak je isti član familije, zar ne?
No, kao svaka ovozemaljska ljubav i ova ima svoj kraj. Kada djetetu dosadi “igračka pas” ili kada se familija seli, psa se treba riješiti. Skupo je nositi životinju na “uspavljivanje”. Najjednostavnije rješenje je prepustiti psa svojoj sudbini. Svojevremeno sam vidio psa, vrlo uređenog psa, napuštenog na obali mora. Danima su mu djeca donosila hranu, pas nije htio ni piti ni jesti, stalno je zurio prema pučini. Gledao je i očekivao povratak gazde koji ga je volio, vjerojatno jako volio!? Jednog dana pas je nestao, skončao je kao pas. Nestao je po ljudskoj, što ne znači i humanoj odluci vlasnika. Vlasnika koji se vjerojatno dičio svojom ljubavlju prema njemu. Da, lijepo je igrati se Boga, odlučivati o životu i smrti psa kojeg se s ljubavlju kupilo! (Ivan Pauletta)
“Naš, ljudski svijet, nije svijet životinja i nije svijet za životinje. Tretirajući životinje kao ljude, nanosimo im nepravdu. a vjerujem često i bol. Pas ne uživa kada se ga kupa u kadi uz najfiniji šampon. Mislim da pas više uživa kada se može zavaljati u prašinu ili blato, nego da ga se suši fenom i briše ručnikom. Pas ima svoj miris i svoju kožu, taj miris i ta koža kao i dlaka su životinjski. Dani su psu kroz dugo vrijeme razvoja. Ljudi nisu pozvani da ih nasilno mijenjaju, da ih modificiraju prema svojim željama. A vrlo često prema traženju i za korist Pet industrije, koja je postala jaka i ekonomski moćna, skoro pa nasilna. Industrija, koja kao svaka industrija, iskorištava ljudske potrebe ali i ljudske osjećaje.”
Jedino je ovo dobro i istinito opisano. Sve ostalo je prazno naklapanje.
“Često puta vidimo majku, mladu majku, koja gura kolica s djetetom, a na uzdi vodi psa ili čak dva psa. To se smatra normalnim. Meni je to čudno to jest neprirodno.”… kaže autor. Neprirodno? Čudno? A prirodno je da su limeni ljubimci parkirani na pločnicima prisiljavajući tako majku s djetetom u kolicima i djecu hodati cestom? To ne zabrinjava autora koji je pun gorčine zbog neprirodnog ljudskog ponašanja prema psima. Zaboravio je da je čovjek odlučio o “neprirodnom” životu psa, prihvativši ga uz vatru, pripitomivši ga.
Što se tiče posljednjeg dijela koji govori o napuštanju životinja, autor zaboravlja da ima mnogo ljudi koji se odriču putovanja, a sve da bi bili neprekidno uz svog psa. Autor “vidi” samo one koji izbacuju pse na ulicu, a ne vidi one koji plaču kad se rastaju od svog ljubimca.
Ivane, neke teme i osjećaji nisu za javnost. Ovaj osvrt Vam nije trebao.
Ivane,,moja je mati (danas 91.god)rano ostala bez oca, tako da su bili više gladni nego siti do 1940 na otoku Rabu.Nešto im je talijanska vojska davala kod ukupacije, kao dječurliji, i zauvijek se sjetim što je Ona znala reći za te kućne ljubimce: Ča će Ti to, od toga ni koristi. Vjerujem da i Tvoj osvrt ima povezanosti s mislima ljudi koji su gladovali u mladosti.
Da je autor umjesto u Istri čuvao ovce na bosanskim ili makedonskim planinama vjerojatno ne bi mislio da su psi zabava za čudake. Da ne kažem kako osim pastirskih postoji još nekoliko namjena pasa – policijski, spašavateljski, lovački… ,ali čak i ako su samo “član obitelji” i nikoga ne ugrožavaju ne znam čemu prijezir. A osim toga, valjda i ljudi koji rade u Pet centrima imaju pravo zaraditi plaću za sebe i svoju obitelj.
Ostavljeni komentari u biti potvrđuju sve ono sto je autor imao namjeru reci.Pitanje je mjerila vrijednosti koje danas vaze.Iako sam i sam vlasnik dva psa ne mogu a da se ne slozim u nekim stvarima navedenim uclanku.Primjera radi da navedem svoja opazanja.Secem na friskoj ariji na Zurkovu sa cetverogodisnjim unukom.Snama je i njegov snjezno bjeli pudl.Sto mislite koliko se ljudi zaustavilo uz nas komentirajuci kako je sladak pas a da pritom nisu ni pogledali djete.Primjer drugi:naljepnica na straznjem staklu auta na kojij pise”sto vise upoznavam ljude to vise volim svog psa”
Bolesno!