Uranjamo u jesen sve dublje i dublje. Ova je jesen vruća, natprosječno vruća. Da, stalno se govorilo da će jesen bita vruća. Ipak se mislilo, izgleda, na fizičku a ne neku drugu vrućinu. O vrućoj političkoj jeseni se na ovim prostorima govorilo, na momente čak i prijetilo, već koje desetljeće prije “Lijepe naše”. Nikada se Hrvati nisu bunili. Dobar i poslušan je to narod. Ima dugovječnu tradiciju služenja i ratovanja za druge. Priča se da ni Matija Gubec nije napravio baš neki veliki dar-mar. Povijest u “radničkoj” (čitaj partijskoj) državi dala mu je očito veći publicitet nego što je bilo razbijenih glava.
Hrvati će se pobuniti ako treba, kada opasnost prođe. Što je sigurno, sigurno je. Poznata je bila i takozvana Hrvatska šutnja. No i to se raščistilo, kao ono kada je djevojčica viknula “Car je gol”. Netko je ovdje viknuo da to nije “famozna šutnja” već oportunizam i tako bi. Famoznu šutnju nitko više ne spominje.
Pokušavan se šaliti s nečim što je preozbiljno, što nije za šalu. Duha i vedrine sve je manje i manje. Ta stanja moraju biti potaknuta dobrim okruženjem u kojima se i duh i vedrina i humor i šala mogu očuvati i ojačati. Toga u “lijepoj našoj” davno nema. U početku se čak govorilo da treba učiniti sve da se lica građana razvedre. Kamo sreće da se uspjelo sačuvati “stanje vedrine” u društvu koje je zatečeno kod rušena omrznute države.
Zašto omrznute države? To nisam uspio shvatiti ni razumjeti. Rođen i odrastao u Istri nisam uspio proniknuti u mentalitet i tajne Balkana. Ono malo što sam pratio povijest brdovitog poluotoka saznao sam (iz dostupne literature) da su Hrvati u Jugoslavenskom odboru kao i Hrvati u Hrvatskom odboru bili naklonjeni ujedinjenju u Jugoslaviju. Nitko ih nije zaveo, namamio ili prevario, bila je to njihova slobodna volja. Da, možda su to tada bile knjige s falsificiranim tekstovima. Možda te knjige više ne postoje, a možda sam potpuno krivo informiran? No, nikada nisam čuo ili pročitao da to nije bilo tako.
Posebno me kao Istriana frapirala mržnja između Hrvata i Srba. Nisam mogao shvatiti, ni sada ne shvaćam, gdje su osnove i izvori te super mržnje. Po meni su ta dva naroda više slična nego različita. Možda je baš ta velika sličnost, izvor mržnje.
Posebna je priča jezik. Tvrdi se, da su to dva različita jezika, ne znam u čemu se sastoji razlika? Vidim nogometaše jedne i druge reprezentacije kako se skupa povlače s igrališta i međusobno ugodno čavrljaju. Prevodioca nigdje. Gledan predsjednike tih dviju država kako međusobno razgovaraju, zatim skupa nastupaju na konferenciji za štampu i tečno govore jezik koji svi slušaoci razumiju, a prevoditelja nigdje. Ne, ne uspijevam shvatiti kako su to dva jezika različita.
To su sve za mene enigme koje sa svojom kulturom življenja i iskustvima ne uspijevam razumjeti. Još nisam uspio shvatiti zašto se u krvi rušila prijašnja država,a stvorena je nova, koja je u mnogo čemu gora od prijašnje iako ni prethodna nije bila baš neka dobra država,
Oma previše toga što ne uspijem razumjeti. Mučno je živjeti u okruženju u kojem si teško možeš odrediti orijentire. Pri tome se još desila promjena državnog režima. Raniji komunisti su pod hitno postali katolici, veliki vjernici, barem kada ih slušamo kako govore. Ti drugovi & gospoda, to su pretumbanje izveli kao od šale a meni se još vrti u glavi kako su to mogli izvesti s takvom lakoćom i brzinom. No tu duh u Hrvata ne staje, već stupaju prema novom izazovu, jurišaju na Halloween. Dan Svih Svetih i bundeve ne čine mi se kao dio iste kulture, naročito ne vjerske kulture. Pogotovo ne vjere kojom se Hrvati diče.
Država i političko stanje nikada mi nisu niti mogu predstavljati razlog za radosnu euforiju ili za zadrtu mržnju. Možda uzrok leži u sljedećoj činjenici; Rođen sam u Kraljevini (političko stanje fašizam). / Dvije godine je Istra bila direktno spojena (podvrgnuta) Trećen Räjh-u. / Dvije godine je bila pod Savezničkom upravom. / Više desetljeća u sklopu Jugoslavije (političko stanje komunizam-socijalizam). / Sada sam kao u nekoj državi, koja nema baš vrline države. Nije baš fašizam, kao što nije socijalizam a nije ni neki kapitalizam. Nekako mi je više kao lopovlukizam.(Ivan Pauletta)
