Home Kolumne Pauletta: Nema puta, nema staze…

Pauletta: Nema puta, nema staze…

2475
0
Piše: Ivan Pauletta

Piše: Ivan Pauletta
Piše: Ivan Pauletta
Uzalud raspravljati i ponavljati uvijek jedno te isto. Ako od uvida u postojeće stanje i dobivenih primjedbi nema koristi ne treba ih više ni spominjati. Hrvatska je vrlo loše vođena država. Svjetske institucije stalno joj upućuju primjedbe a građani negoduju. Političko vodstvo zemlje ne brine za to, ponašaju se kao … sitnog zuba.
To što se pjeva Lijepa naša nikome ne koristi. Građani ne mogu živjeti samo od prirodne ljepote. Hrvatska je lijepa ali jadna i zaostala zemlja u kojoj su građani primarni faktor te zaostalosti. Ne, nije sve u prirodnom krajoliku već se treba osvrnuti i oko sebe. Mislim na društvo s njegovim životnim standardom, kulturom, privredom, umjetnošću, suživotom prema drugom i drukčijem. Naročito je važno i stanje sloboda, te mogućnosti razvoja i napretka. A tu se ova jadna zajednica nema čime podičiti.
Ne mogu, a da se ne prisjetim zemalja gubitnica iz drugog svjetskog rata. Sve su te zemlje bile dobrano razrušene i, što se često zaboravlja, izgubile su puno ljudi. Ostale su bez kvalificiranog radnog i intelektualnog kadra koji je posjedovao znanja i koji je gajio tradicije kulture rada i razvoja. Te zemlje su, usprkos visoke ratne odštete koju su morale plaćati, u četvrt stoljeća sanirale svoje stanje i znatno napredovale. Od tog trenda odstupa samo Hrvatska koja je također bila gubitnica ali koja nije napredovala. Je li razlog što se preko komunizma brže bolje prebacila u pobjednički blok pitanje je za raspravu.
Da, to su bile zemlje gubitnice, ali što ne smijemo zanemariti i zemlje druge kulture i drugog društvenog mentaliteta.
Hrvatska nije napredovala ni sada kada se diči da je pobjednica u nikad objavljenom sukobu na Balkanu. Može se u četvrt stoljeća postojanja “pohvaliti” samo enormnim zaduživanjem, padom standarda, uništenjem privrednih kapaciteta, zapuštenom poljoprivredom, upitnim školstvom, lošim stanjem zdravstva, marginalizacijom kulture i bez perspektive za napredak.
Kvalificirana radna snaga, mladi i školovani, ne samo da je napuštaju već naprosto bježe iz zemlje. Za to i takvo stanje može se uprti prst samo u vodeći kadar ove zemlje i jasno u veliki broj građana koji ih ponovo i ponovno bira.
Hrvati su uvijek negodovali da im netko drugi zapovijeda, da trebaju uzeti vođenje zemlje u svoje ruke i da će tek tada Hrvatska procvasti. Kada se to napokon ostvarilo, dogodila se katastrofa. Za to stanje nitko nije kriv od vanjskih činioca. Ispada da je ovo društvo bolje, puno bolje funkcioniralo kada su drugi vodili ovu parcelu na Balkanu.
Bez ikakve dublje analize možemo sa sigurnošću ustvrditi, da nije nikada bilo pod upravom drugoga (tuđinca) tolikih krađa, malverzacija, nepotizma te korištenja društvenog ili privrednog položaja za svoj osobni i porodični probitak. Nikada u tolikoj mjeri mito nije bio osnovna pogonska snaga privrede i društva. Siromaštvo i desperatnost se širi kao neka suvremena kuga. Broj siromaha se ni službeno ne zna. Zna se samo da nikada prije, osim u katastrofama, nije bilo toliko gladnih. Nitko točno to stanje ne želi objaviti, jer tako se lakše prikriva stvarnost.
Nema ni blagog pokušaja da se sankcioniraju brojne krađe i da se opljačkano vrati! Privredni kriminal se ne spriječava, to je kako izgleda neki beneficirani bezrizični folklor. Državni birokratski aparat ne radi, a sudstvo predstavlja sramotu. U Europi još nije bilo takvog.
Uništeno je ono malo privrede što je bilo, što je funkcioniralo. Vodeći kadar je bez ikakve vizije napretka, a građani su bez nade u bolje. Ratni zločini se jedva otkrivaju, a izvršioci blago ili nikakvo kažnjavaju. Izgleda da ovo društvo vrlo blagonaklono gleda na ratni kriminal. Tako pada još jedan mit da se u obrani nije mogao dogoditi ratni zločin. Da, ratni kriminal nije samo uništio ugled zemlje već je zavio ovo društvo u crno. Osim mizernog stanja zemlje, povećava se i loš image u svijetu o lošem HR društvu.
Novoizabrana vodeća garnitura je izgubljena u vremenu i prostoru. Samo tapka na mjestu, a vrijeme prolazi. Stanje je grozno s tendencijom pogoršanja. Afere sustižu jedna drugu, a nitko ne mari da se stanje realno smiri i društvo unaprijedi. Do kada to može trajati?

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here