Postoje dva aspekta govora kojih bih se htio dotaći. Jedan je o tečnosti govora, a drugi je o sadržaju. Izbjegavam stručne nazive koje rabe jezikoslovci, kako ne bih bio odbojan nestručnom čitatelju. Vjerojatno i ne bih smio u ovo uvući struku koja se tim područjima, koliko znam, i ne bavi. Struka se usredotočila na pronalaženje novih riječi. Nove riječi za jedan od ‘najstarijih jezika’ u Europi. Upitna logičnost te konstrukcije nije na mojoj duši.
Tako sam neki dan saznao da se za horizont treba reći zornik. Fascinantno je zapasti u mirovinu da bi ustanovio da ne znam jezik kojim se cijeli život služim.
Teško je danas naići na pr. TV novinara koji/a govori tečno. Ali zato slušamo bogatstvo: Hmmm .. / Aaa.. / En,em../ i niz drugim kvazi -glasova, mrmljanja, zapinjanja i zamuckivanja u govoru. To je nešto čega kod profesionalaca ne bi smjelo biti. I ne samo to, tom lošom dikcijom se utječe na slušatelje, pogotovo na one manje jezično obazrive. Ljudi misle da je to normalno pa i sami počnu tako govoriti, ne vide u tome ništa loše. Tog mrmljanja i mucanja manje ima kod političara, ovi ne htijući poboljšavaju prosjek kojeg TV i radio profesionalci nemilosrdno obaraju. Neko sam se vrijeme tješio da su to nova lica na javnim medijima pa treba vremena da se uhodaju. Vrijeme prilagode davno je prošlo, a ovi i dalje zamuckuju i šeprtljaju samoglasnicima, suglasnicima i samo njima znanim neartikuliranim glasovima.
Neki dan sam imao priliku gledati izvještaj s nekog požarišta, a što bi drugo, ljeto je. I dok je novinar zamuckivao sve u šesnaest vatrogasac je staloženo i bez zaplitanja jezika odgovarao. Pala mi je na um ideja da bi ovi trebali izmijeniti uloge, ali sam hitno odustao od te pomisli. Ne sumnjam da bi vatrogasac solidno izvršavao tu novu zadaću. Druga je priča kod novinara, ne daj bože da gasi požar kao što vodi tu emisiju za koju je plaćen, i za koju se trebao pripremiti.
O riječima, o pojmovima koje slušamo ili čitamo teško je smireno govoriti. Imam osjećaj da tu netko nije zdrav, nije mentalno zdrav kada slaže riječi. Pune su novinarske bisage tih, da unaprijed kažem, nelogičnosti. Evo jedne od njih ‘Duplo manje’. Duplo od lat. Duplex – znači dvostruk, dvojak.
Nešto ne može biti manje, pogotovo ako je dvostruko. Ako se nešto hoće prikazati kao prepolovljeno treba reći upola manje. Za označiti da je nešto manje može se upotrijebiti razlomak ili postotak polazne veličine.
Ili izraz ‘Deset puta manje’. Manji kvantum nečega se ne može dobiti, označiti, kao umnožak broja većeg od jedan. Biser takvog izražavanja je izreka ‘Nekoliko puta manje’.
U tu mudru misaonu skupinu spada i izraz, rečenica; ‘… i u ovom kvartalu ostvarili smo manji izvoz’. Kako se može ‘ostvariti’ nešto što se ne napravi, nešto što se ne izvede? Da, uvijek se može reći ‘manji izvoz’ ali reći ‘ostvarili smo’ je apsurd.
Evo još nekoliko bajnih izraza;
– Pozitivna nula.
Sirova ostavština prethodnog sistema, kada se smatralo neprimjerenim reći da nešto baš nije dobro. Nula je nula i kao takva nije, ne može biti, pozitivna kao što ne može biti ni negativna.
– Potrošač
Vrlo često nas se naziva ‘potrošačima’ što je ponižavajuće i degutantno. Službeni poziv ili neko pismo zna započeti s ‘Dragi potrošači…’.
A – Potrošač je statistička dimenzija, a nikako primjeren naziv za ‘Građanina’. Nekoga nazivati potrošačem može djelovati i uvredljivo.
B – Kod obraćanja nije primjereno da nas se naziva u množini. Čovjek – Građanin je jedinka uz svu veličinu koje taj naziv i pojam nosi.
– Psihološka granica poskupljenja goriva.
Ima li koje poskupljenje, a da nije ‘psihološki’ barem neugodno.
– Neopoziva ostavka.
Ostavka je ostavka i ništa drugo.
Ako se pak namjerava povući onda to nije ostavka već može biti: protest, opomena ili ucjena, odnosno nešto što nije ostavka.
– Odgovorno tvrdim.
Zar si netko, osim u šali i ili u laži, može dopustiti da tvrdi, da govori neodgovorno.
Nemoguće mi je u ovom članku navesti sve takve bisere na koje sam naišao. Prema mojim zapisima nabasao sam na oko stotinjak. No u to i takvo razmišljanje se koji put neoprezno ili iz ne znanja upletu i ljudi iz struke. Imao sam priliku slušati jednog bivšeg ministra pravosuđa koji je u jednoj TV emisiji mirno prelazio preko tvrdnje da dva državljanstva znače dvojno državljanstvo. Sada je ta osoba na jednoj visokoj funkciji izvan Hrvatske. Sumnjam da je u novu fotelju upao na osnovu znanja.
Danas se u komunikaciji često upotrebljava zamjenica JA. Tako se čuje na primjer ‘Ja govorim’, ‘Ja pišem’, ‘Ja radim’, ‘Ja vozim’ i tako do beskonačnosti. Sjećam se da su nas, prije dobrog zavežljaja desetljeća, profesori kudili da se tako ne smijemo izražavati. S jedne strane je to nepotrebno, a pored toga je i nepristojno, nametljivo. Dovoljno je reći ‘pišem’, ‘radim’, ‘vozim’… Učili su nas tada na satu hrvatskog koji je uz sebe imao još jedan naziv. No ne vjerujem da su griješili. Postalo mi je jasno zašto se u školskim programima nekih zemalja, našao i predmet ‘Govor’.
Tim zamuckivanjem i slaganjem rečenica javnih izvjestitelja zasigurno se ne možemo dičiti. To i takvo izražavanje daje sliku ne samo o tim osobama već i o cijelom društvu. Nemar i imbecilnost svugdje oko nas. (Ivan Pauletta)
Gledano izvan konteksta potpuno je u pravu:
“- Pozitivna nula.
Sirova ostavština prethodnog sistema, kada se smatralo neprimjerenim reći da nešto baš nije dobro. Nula je nula i kao takva nije, ne može biti, pozitivna kao što ne može biti ni negativna.”
Ako neka firma, pokriva sve troškove ali joj ne preostane nikakav višak, možemo reći da posluje “sa nulom”. Ali nije svjedeno da li se dotična firma izvukla iz višegodišnjih gubitaka i ima pozitivan smjer ili je na putu prema dnu. U tom kontekstu ima smisla reći da se posluje s “pozitivnom nulom”. Naravno da sličan učinak ima i izjava “konačno smo na nuli” pa je u tom kontekstu “pozitivna” višak.
“- Odgovorno tvrdim.
Zar si netko, osim u šali i ili u laži, može dopustiti da tvrdi, da govori neodgovorno”
Pauletta je i opet u pravu, mada mislim da u ovom kontekstu “ogovorno” zamjenjuje – kunem se.
No ovaj dio mi je “čudan”:
“Ili izraz ‘Deset puta manje’. Manji kvantum nečega se ne može dobiti, označiti, kao umnožak broja većeg od jedan. Biser takvog izražavanja je izreka ‘Nekoliko puta manje’.”
Koliko je “‘Deset puta manje od 100″? Je li Zemlja deset puta manja od Jupitera?
Je li radnik zarađuje deset puta manje od menadžera? Da li na Krku imaju deset puta manje stanovnika od Rijeke?
Zar je sve ovo ” nemoguće” i nepravilno?