Krećem s povećom grupom građana iz Istre na put. Putujemo u BiH. To je sada druga država. Na autostradi, jasno u Hrvatskoj, zaustavljamo se često. Nema nekog strogog reda vožnje. Stanice su iz raznog vremena izgradnje. Upada nam u oči jedna ne nova karakteristika ovih prostora. Održavanja su loša ili nikakva. Tipično je to za cijelo podneblje Balkana.
Dio tih uzroka zapuštenosti su sigurno i u državnom stanju, no, najviše toga je u bazičnoj kulturi društva. Vidi se zapuštenost i nemar u okolišu. Prljavštine i raznih ostataka svuda. Najviše nas iznenađuje neobrađena i zapuštena zemlja. Ima i nešto obrađene zemlje. Lijepo je vidjeti je obrađenu i održavanu.
Ta zapuštenost slika je države, odnosno društva, nema opravdanja za takvo što. Možda su neka područja zagađena minama ali ima očito i nemara. To s minama i nije baš neko opravdanje. Mnoga minska polja nisu zasadili neprijatelji nego vojska ove zemlje. Sukob koji je iznjedrio mnoštvo generala. Generala kojima se daje neka uzvišenost i aureola časti, generali koji su divinizirani, a ostavili su iza sebe tako opasno zagađenu zemlju.
Jednom sam prilikom slušao bivšeg Njemačkog vojnika koji je govorio da se Njemačka vojska užurbano povlačila s područja Jugoslavije ali da su točno u milimetar ucrtavali kartu položenih mina. Pričao je da su to radili i ako su znali da se više u tu zemlju neće vratiti. Drugi svjetski rat je bio pri kraju. Govorio je nadalje da je Jugoslavenska vojska nemarno ukopavala mine iako je to bila njihova zemlja. Dakle taj odnos je ostao i dalje isti. Ne održavaju se loše samo objekti već je i odnos prema okolini ostao nepromijenjen, tj. aljkav i neodgovoran.
Vraćam se putovanju. Ne znam kako se pripremiti za taj nazovi novi susret. U tom prostoru imam puno znanaca i prijatelja. Često sam ranije putovao u tu tada Socijalističku republiku. Pored raznih putovanja imao sam svako malo angažmane u željezari u Zenici. Redovito su me zvali u tu željezaru kada su trebali neka posebno zahtjevna lijevanja bijele kovine. Bio sam jedini inženjer koji se time bavio u tada zajedničkoj državi. Poslijepodne sam redovito predavao na Tehničkom fakultetu u Zenici. Predavao sam nove tehnologije. To se tada nije plaćalo nešto posebno, platili bi put i dnevnice. Da, koji put se ubrojila koja dnevnica više, jedna ili najviše dvije. To je bilo sve, takav je bio odnos u društvu rada. Nismo radi toga negodovali, nismo više ni tražili.
Granični prijelaz u Slavonskom Brodu je neugledan, stisnut između nekih starih i zapuštenih zgrada. Ispada kao da nema respekta prema sada novim državama s obe strane prijelaza. Okolina je grozno zaprljana i zapuštena. Takvo stanje će nas pratiti cijelim putem do odredišta. Sliku nasilno mijenja druga užasavajuća veduta, nailazimo na veliki broj opožarenih ostataka kuća. Na nekim još stojećim zidovima vidi se mnoštvo rupa nastalih od metaka. Na nekim od tih ostataka kuća piše “Prodaje se”. Neka su zgarišta obrasla divljom vegetacijom, rijetko gdje se vide počeci obnove.
Ne opuštam se u špekulaciju koje su narodnosti, odnosno vjeroispovijesti vlasnici tih sada srušenih zgarišta. Mogu se kladiti da nisu bili začetnici sukoba. Možda je netko od njih i mrzio ili prezirao susjeda ili drugog ali je to činio pod utjecajem političkih vođa. Da je mrzio prije, ne bi gradio kuću tu, uz tog susjeda. Raniji stanari sada su raštrkani po cijelom globusu, ima ih svih nacionalnosti, svih vjera s ovog prostora. “To je nama naša borba dala…”
Nailazimo na prve ćirilične natpise. Vidimo i ogromnog, u crnom granitu isklesanog dvoglavog orla uz neizostavna četiri ćirilična slova S. Kasnije u hotelu čujemo kod nas proskribirane riječi: lično, prijatno, komšija, legitimacija, pasoš…Ne čini nam se da je to drugi jezik, svi ga dobro razumijemo. U autobusu nam se priopćava da je ovdje sve znatno jeftinije nego u HR. Pokazuju zubne ambulante i druge ordinacije gdje se može znatno jeftinije kupiti dio zdravlja. Informiraju nas da je ovdje sve po prilici upola cijene nego “kod nas”.
Dokaz je to relativnosti pojma istok – zapad, odnosno sjever – jug. No, jeftinije znači, u većini slučaja, siromašnije.(Ivan Pauletta)
