Piše: Ivan PaulettaStara je Grčka uzrečica koja izvorno glasi PANTA RHEI. Teško je danas naći osobu koja nije čula za istu, odnosno koja ne zna značenje te uzrečice. No, druga je stvar u praksi, u životu. Za mnoge stvari još i danas mislimo da su vječne, da su Bogom dane, da su tu za uvijek.
To ne mustro stanje (privid vječnosti) vidimo i danas u takozvanoj politici. Veliki broj političara se drže autoriteta šefa, jer je to sigurno. Tako misle. Priklanjaju se autoritetu šefa jer im to donosi za vječno (?) određenu beneficiju, barem određenu sigurnost. Ta se “filozofija” propagira u narodu kao najmudrija. Takvim ponašanjem uzdižemo i djecu, pa dobivamo ne misleći ali poslušni naraštaj. Takav stav se uvriježio u totalitarnim režimima. Zašto to pišem, zašto tako mislim. Ponukala me na takvo mišljenje rasprava koja se ovih dana vodi u RH. Radi se o raspravi da se vječnom predsjedniku & maršalu skine ime s liste počasnih akademika. Mislim da je to u redu. Ne zaboravimo pri tome da je dotični skromni (možeš misliti) komunista učinio mnogima takve usluge, takve beneficije kakve si korisnici tih privilegija nisu mogli ni zamisliti.
Gledao sam u Puli grupe neurednih psovača i osoba skromne građanske kulture, kako su upadali u stanove koji su bili građanski uredni i čisti, a sve složeno kao da će se stanari vratiti večeras. Stanari se tu večer, kao niti jednu večer do sada nisu vratili. Progutale su ih jame. Zadnji krik tih protjeranih se nije mogao čuti u luksuznim stanovima novih došljaka. Ti novi stanari imaju razloga diviti se i podržavati vječnog predsjednika. Nova stečena kršćanska savjest ni danas im ne dopušta da se upitaju gdje su nestali vlasnici tih, sada njihovih kuća.
Te beneficirane građane, kao i taj mentalitet, štitit će jugo-satrapa vječno. Sve to me ponukalo da se prisjetim kod spomenute rasprave o akademiku Titu. Kod toga se zaboravlja gorecitiranu Grčku uzrečicu. Tim gore što živimo na Balkanu, na geografskim koordinatama gdje “vječno” nije nikada obitavalo. Vjerojatno se opet varam, zatucanost i glupost su na ovom području, kako izgleda, ipak vječne.
Da, Titu treba oduzeti ne samo titulu akademika već bi trebalo zbrisati i imena ulica i trgova koje nose taj naziv. Ti nazivi sramote društva koja ih još nose. Isto tako se pitam, na konto gore spomenutom, o prolaznosti slave, da li bi naziv akademika trebalo oduzeti još nekome. Pitam se, dali bi se Hrvatska akademija, koja nesporno u sebi čuva niz slavnih imena, trebala osloboditi imena koja baš i nisu tako časna. O stručnim, intelektualnim i humanitarnim vrlinama nekih akademika, bolje da ne raspravljamo. Akademija, kao i niz drugih institucija je zagađena političkim podobnjacima koji joj trajno ruši ugled.
Pitam se, dali je ime prvog HR predsjednika toliko časno, toliko zaslužno, da se kiti akademskom titulom? Njegova brojna stručna djela a posebno njegovo djelovanje, po meni, ne mogu opravdati tu privilegiju. Neki su mu naslovi knjiga blago rečeno ridikularni. Djela RAT PROTIV RATA podsjeća me na izreku ševimo se za nevinost. Drugi naslov nije ništa bolji, BESPUĆA … pitam se kako nešto što ne postoji može biti množina. A posebno, njegovo djelovanje je puno nehumanih pothvata. Prisjetimo se zločina koji su napravljeni prije početka i za vrijeme Jugo-rata na koje nije u opće reagirao. Sjetimo se i otimačina koje nisu sankcionirane dok je predsjedavao. Sjetimo se što je u svojim knjigama pisao o Židovima? Što je govorio o Srbima? Zar trebamo čekati neku drugo vrijeme, neki drugi naraštaj da postavi pitanje opravdanosti te akademske titule. Po kojim zakonskim propisima države na čijem je čelu bio, je mogao dobiti doktorat? Kako ta i takva ličnost može biti član akademije? Vrhunska državna institucija koja bi trebala gajiti humanitarne, intelektualne i naučne misli srozava si ugled takvim imenima.
I opet ćemo čekati da nam netko drugi, u nekom drugom vremenu “sređuje” spisak akademika? Sve to određuje našu građansku zrelost i civilizacijski nivo na kojem se nalazimo.
Ivan Pauletta
Poštovani Ivane Pauletta,
Moj otac je za vrijeme talijanske vlasti u Istri nosio prezime Pucci. Iako je bio učenik koji je prolazio s odličnim uspjehom, fašistički režim ga je vraćao da ponavlja po dva puta školsku godinu, neke njegove prijatelje i po četiri puta, hrvatski živalj pod talijanskom vlašću nije se mogao akademski obrazovati. Onda je došao na vlast doživotni diktator, krvnik, “akademik” Tito i omogućio je Hrvatima i Nehrvatima u Istri da završe škole, da postanu “akademici” (?), da se usele u uređene stanove izbjeglih i u fojbe bačenih Neistomišljenika, da vrate svoja hrvatska, slavenska prezimena, da grade novi svjetski poredak, možda u početku na Staljinov način, ali kasnije definitivno puno humaniji od ove današnje američke “demokracije” u Lijepoj našoj. Moji nisu bili ni partizani, ni ustaše, ni komunisti, ni fašisti, iako su neki od njih morali služiti talijansku vojsku i za to dobili talijanske penzije (potkupljivanje). Imali su i još uvijek imaju dovoljno zemlje da ne znaju što je glad. Neki od njih danas ističu da nisu ni Hrvati, ni Talijani, jednostavno, oni su Istrijani. Moj nono je govorio da je sve bilo kako treba za vrijeme austrougarske države, a poslije su Talijani samo uzimali i ništa davali. A da Titov režim nije bio tako grozan potvrđuju mi moji susjedi, pravi Talijani koji su po završetku rata napustili Italiju i došli živjeti u komunističku Jugoslaviju. Ti Talijani nisu bili akademici, potomci bolje stojećih porodica u Italiji. Pripadaju srednjem sloju, majstori, obrtnici. I kad su mogli, nisu se željeli vratiti u Italiju. Njihova djeca i unuci žive i danas među Slavima. Znaju vrlo dobro da i u Italiji ima “balkanizma” u još gorem obliku nego na tlu bivše Juge.
Svako povijesno doba ima svoje vođe kojima se dižu spomenici, palače, katedrale, đamije …. ikone koje nekima nešto znače, drugima ništa. Tito je bio veliki političar svojeg doba i puno je učinio za narode na ovim prostorima. Bio je Hrvat. Više ga cijene Slovenci, Srbi i Makedonci od nas Hrvata. To je naša genetika (neka susjedu krepa krava). Ako mogu prihvatiti Tuđmanove biste i titule (neke mu je dodijelio i Tito) onda vi ostali Hrvati ostavite nama Tita, tamo gdje je još prisutan. Svijet mu je odao priznanje na pogrebu. Živim u ovoj zemlji, a ne u Italiji, zahvaljujući njemu.
Nedavno sam posjetio Finsku. Takvoj demokraciji se još uvijek moramo učiti. I Finci su stoljećima bili pod Šveđanima i Rusima. Danas u svojem kulturološkom, povijesnom nasljeđu imaju ugrađen i švedski jezik i pravoslavne crkve, a utvrde koje su gradili njihovi okupatori pretvorili su u muzeje. Mi smo najprije porušili Goli otok, danas na te ruševine vodimo turiste. U svemu smo destruktivan narod, najprije prema nama samima. I nikad dobri gospodari. Hoćemo li to naučiti ?
Slažem se sa svime što ste napisali o akademskim titulama. Ni Tito ni Tuđman ih ne zaslužuju. Ali tko su ti akademici koji političarima dodjeljuju akademske titule ? Kako su oni došli do svojih akademskih titula. Balkanizam ?! Riječ koja nam daje sve odgovore ?! Povijesno nasljeđe koje moramo jednog dana prihvatiti da bismo krenuli dalje.
Lijep pozdrav,
Radovan Pucić