Piše: Ivan PaulettaVjerojatno nismo toliko uznapredovali koliko nam se čini, odnosno koliko bismo željeli. Bez obzira na ta subjektivna poimanja ne možemo osporiti da je društvo ipak učinilo neke korake napretka. Nemamo više jednopartijski sistem iako se rezultati još ne naziru. Stranke i dalje djeluju kao monolitne jedinice i iznose samo stavove “centralnog komiteta” odnosno šefa stranke. Potvrđuju to i europski plaćeni promatrači i u tome ih ne možemo osporiti.
Bez obzira na sva moguća odstupanja, možemo odrediti koje smo “mjesto u finišu” postigli. S prihvatljivom greškom možemo se tako pozicionirati i s više ili manje zadovoljstva odrediti naš položaj na Balkanu i u Europi. Jasno, zna se da dok kod sporta možemo imati tekući start, ovdje u ovom segmentu, imamo pomični cilj. Cilj koji se stalno pomiče kako vrijeme teče. To nam pored ostalog omogućuje da si poboljšamo poziciju. U društvenom smo području gdje su pomaci, pogotovo pomaci na bolje, teško i tek dugoročno izvedivi. I baš zato, mora se pažljivo i znalački, određivati svaki potez kojim se pogoduje poboljšanje u budućnosti. Vodstva koja su do sada vodila ovo društvo to nisu znala učiniti.
Tek završeno dvadeseto stoljeće bilo je puno ljudskih nadanja ali još više ljudskih posrtanja koje su teško iznakazili ljudsko društvo. To nam je prilika da se dobro i pozitivno odredimo, da ne srljamo ponovo i ponovno u iste greške. Sjetimo se samo dva nedemokratska režima, komunistički i naci/fašistički koji su svom društvu, ne računajući druga društva, prouzročili milijunske gubitke života i velika materijalne štete.
O svemu tome razmišljam kada gledam i vidim ovo malo hrvatsko društvo kako posrće i kako luta. Neshvatljivo je da si ovaj narod na ovoj maloj parceli Europe i svijeta ne može naći ekipu koja će zrelo upravljati ovom zemljom i odgovorno voditi ovo društvo. Ne, ne mogu prihvatiti da ova zemlja nema “kapetane duge plovidbe”. Sve poteškoće u RH su plod nesposobne politike, odnosno loše politike.
Zemlja koja si je dozvolila toliko prolijevanje krvi i gubitke mnogih života ponaša se prema tom “novom stanju” aljkavo i neodgovorno. Od prvog dana ova se zemlja zadužuje, dugove otplaćuje novim i većem zaduženjima a narod sve lošije živi. Na ovoj maloj parceli Balkana ima toliko neobrađene i zapuštene zemlje, a ljudi bez posla. Jedini kakav takav napredak vidi se u građevinarstvu na obali. Nekada prekrasna obala iznakažena je mnoštvom novih zdanja koje su postavljene bez reda i bez stila. Većina tih građevina je već sada cijelu godinu pusta ali i dalje se gradi. Mislim da u mnogo, do sada atraktivnih lokacija, kako sada stvari stoje, ima više spavaćih kapaciteta nego mjesta na plaži. Zemlja se guši u niskodohodovnom turizmu. Mi koji živimo na obali vidimo koliko malo turisti troše na “našem moru”. Sve donose sobom, jasno jer je tamo od kuda dolaze to jeftinije, zauzvrat ostavljaju brda smeća i otpada.
Drugih nada, osim turizma, za posao nema i ne vide se u skoroj budućnosti. Tko može napušta domaju, usprkos galami prvog vođe koji je grmio “vratit ćemo dijasporu”. Narod sve više napušta državu koju su, kako kažu, sanjali stoljećima. Olinjale političke figure zagubljene su u mahnitoj trci za probitkom, za bolju plaćenu poziciju i ako društvu nisu nikada ništa dobroga dale. Ovog časa u Hrvatskoj ima još samo nade, realne mogućnosti su vrlo male. Sanjari se još da se postigne ime na estradi ili u vrhunskom sportu. Nešto više ima mogućnosti da se krene jednosmjernom kartom za put u nepoznato, no i tu su mogućnosti sve više limitirane.
Je li za tim trebalo toliko žuditi i sklepati ovu novu i samostalnu državu? Uostalom u čemu se sastoji ta samostalnost? Građani sve više i glasnije gunđaju razočarani stanjem. Ali nitko ne mari za to, nitko niti jedna organizirana snaga ne djeluje da to poboljša.
Mizerne su to iako utjecajne face koje desetljećima, bez vizije i bez odgovornosti, vode ovaj narod. Defektnog duha, sumnjiva znanja i upitnog poštenja koje si umišljaju da su predestinirani voditi društvo. Neke gledamo i slušamo, jasno našom krivnjom, već četvrt stoljeća. K tome smo svakodnevno opterećeni nedavnim građanskim ratom. Slušamo svakodnevno o braniteljima dok smo prije bili podvrgnuti dekadama decibela o borcima. Zar si ovo društvo ne može, ne zna, naći smisao postojanja osim priča o ratu? O brutalnom ratu u kojem je glavno pogonsko gorivo bila mržnja. Nema u tome dobrog, nema skore “svijetle budućnosti” za ove državljane.
Ivan Pauletta
