Petar Ciganović: Demo(n)kracija

Četrdeset i pet godina socijalizam su uzdizali na pijedestal, najčešće pokvareni ljudi s figom u džepu i isti ti ljudi došli su glave jednoj plemenitoj ideji. Sada to isto čine s tzv. demokracijom. Na pijedestal se uzdižu slobodni izbori, beatificira se „tržište“, a što u stvari stoji iza toga?

„Slobodan izbor gospodara ne oslobađa robove.“ – Herbert Marcuse

Nekada je postojala jedna partija koja je odlučivala o svemu i tvrdila da narod stoji iza nje, a danas u većini zemalja postoje po dvije velike stranke koje se u svojoj osnovi ne razlikuju, jer „moraju“ podržavati spomenuta dva fetiša: „slobodne izbore“ i „tržište“. I opet onaj narod, navodno, stoji iza njih. Kada se malo dublje zagrebe, ispadne da neke drastične razlike nema, dapače, dvostranački je sustav u stvarnosti najčešći oblik demokracije, sve ostalo je samo ukras koji pomaže održavanju iluzije.

„Engleski narod vjeruje da je slobodan; ali teško griješi; slobodan je samo za vrijeme izbora članova parlamenta. Čim su članovi izabrani, ljudi su ponovo postali roblje. U kratkom trenutku dok je slobodan, engleski narod koristi svoju slobodu na takav način da je zaslužuje izgubiti.“ – J. J. Rousseau

Još gore od toga, taj dvostranački sustav je u svojoj osnovi pokvareniji od jednopartijskog, jer se većina vremena, energije i u krajnjoj liniji i novca potroši na međusobna prepucavanja, vrijeđanja i laži umjesto na donošenje odluka koje su u interesu građana koji bi u stvari trebali biti „krajnji korisnici“ te demokracije. U isto to vrijeme, stranke grabe novac i pozicije i moć koriste za svoje uske interese.

Zanimljivo je kako se u sklopu svega toga lijepo ugnijezdila riječ kompromis. Pa tako stranke međusobno postižu kompromise, pa onda postižu kompromise sa sindikatima i sličnim organizacijama, a na kraju od tih kompromisa jedino oni i imaju korist. Građani su uvijek na onoj strani koja bez kompromisa mora prihvatiti odricanja koja nikada na svoja leđa ne preuzimaju oni koji su tu da bi, navodno, radili u interesu građana koji su ih izabrali.

„Ovaj sistem je postao strašan kada je grad postao korumpiran. Jer tada se na izborima nisu više kandidirali oni najvrjedniji nego oni najmoćniji, a slabi čak i ako su puni vrijednosti bojali su se kandidirati.“ – Niccolo Machiavelli

Dozvolila si je ta gospođa demokracija da je izjednače s kapitalizmom. Dozvolila si je da postane obična drolja koja štiti interese krupnog kapitala koji podmazuje njene škripave zglobove. Zglobove koji su u stvari zdraviji kada malo škripe nego kada su podmazani prljavim novcem. Jer taj novac je prljav od znoja i krvi onih koji vjeruju gospođi demokraciji i kojima je jednostavno zabranjeno sumnjati u njenu bezgrešnost i svetost. A gospođa ih vara s kim stigne i prenosi im sve zarazne bolesti koje pokupi usput.

Isti taj novac u akciji je uvijek, ali ponajviše u vrijeme koje se naziva „festivalom demokracije“, tj. u vrijeme izbora. A taj festival je najčešće mučni cirkus u kojem se akteri vrijeđaju s ciljem da građanima zgade izbore, jer jako dobro znaju da će njihove stranačke vojske izaći i zaokružiti ono što njihove vođe kažu. Oni ostali njima su na izborima samo višak i potencijalna opasnost. Je li to demokracija da se oni međusobno mogu vrijeđati na pasja kola, a ako ih netko izvan njihovog miljea nazove imenima kojima se međusobno časte, odmah pljušte tužbe i nosići se uvrijeđeno podižu u nebesa?

Nije li demokracija izjednačena s kapitalizmom ta koja je iz upotrebe izbacila riječ solidarnost, pa je ta ista riječ opstala samo u slučajevima kada građani trebaju zvati neke skupe telefonske linije i na taj način prati svoju savjest zbog kukavičluka i nedostatka hrabrosti da mijenjaju društvo? Mijenjati ga tako da solidarnost bude u osnovi samog društva i da država preuzme svoj dio solidarnosti zbog kojega bi u stvari i trebala postojati. A ne da bude samo krava muzara „demokratskih“ stranaka i njihovih klijentelističkih i nepotističkih interesa.

Pa tako danas imamo shizofrenu situaciju da nogometni navijači „pozivaju na odgovornost“ klubove za koje navijaju, napadaju njihove igrače i trenere, uništavaju imovinu svojih gradova i države, a u stvari na to nemaju nikakvo pravo, jer oni niti su birali trenere, niti su birali igrače, niti sudjeluju u financiranju klubova, jer posjeti na utakmicama našeg prvenstva su smiješni i počesto ne pokriju ni troškove sudaca. U isto vrijeme, ostatak društva mirno trpi da ih budalama i sirotinjom rade upravo oni koje su sami birali… a onda se još moraju bojati da ne nalete na kakvog „navijača“.

Sve zbog toga što su obične kukavice koje same sebi lažu kako super žive i kako su slobodni poput ptica. Najgore je što su te ptice na koje oni liče zatočene u malim kavezima i nikada slobodno ne mogu raširiti krila.

Ne ide demokracija baš ni u nacionalističkom okruženju, ne ide ni u okruženju gdje crkva vodi glavnu riječ. Jer oni koji glasaju za nekoga samo zato jer mrze nekoga drugoga ili oni koji glasaju za nekoga zato jer im je pop tako rekao, sigurno neće donijeti dobro nikome. Osim, opet, onima koji iz čistog interesa koriste retoriku blisku ovim skupinama stanovništva.

I tako imamo skupine ljudi koje mogu raditi što požele krijući se iza egide navijača, domoljuba ili vjernika i tako ih se i titulira, iako to najčešće nije niti blizu istinitoj definiciji tih ljudi, dok s druge strane sve one koji se odluče pobuniti protiv lažne demokracije i prljavih igara i novca koji stoje iza nje, bivaju prozvani luđacima ili teroristima.

Jer to je ono čega se ljudi ponajviše boje: luđaka i terorista. I zbog čega su se spremni odreći i slobode koje nikad nisu ni imali, a sve u ime „sigurnosti“ koju će im, opet, osigurati prije navedeni demokrati i onaj prljavi novac koji se cijelo vrijeme gomila i čiji vlasnici trljaju ruke zadovoljni što su još jedni izbori prošli kako su planirali, zadovoljni što je sve manje „luđaka“ i „terorista“ koji su se spremni boriti protiv njihovih interesa i laži. A bojati bi se svi skupa trebali upravo onih koji nam obećavaju „sigurnost“ od imaginarnih opasnosti, jer njihov novac stoji i iza tih prljavih rabota.

„Prije će deva proći kroz ušicu igle nego što će veliki čovjek biti „otkriven“ na izborima“ – Adolf Hitler

U zadnje se vrijeme vidi kako je upravo ta i takva „demokracija“ plodno tlo za rađanje novog fašizma. Čak i kad maknemo u stranu oživjele zombije fašizma na našim prostorima vidimo masovna okupljanja američke krajnje desnice na mjestima koja su prije 40-ak godina bila simbol napretka i nade, vidimo obračune engleskih fašista s „onima koji su im uzeli posao i egzistenciju“. Rekao bi čovjek da su ustali protiv kapitalizma, ali nisu, oni su ustali protiv stranaca. Protiv onih koje je upravo njihov vladajući sustav doveo tamo, u suradnji s kapitalistima, da bi imao jeftinu radnu snagu.

Ali ne znaju fašisti naći drugog neprijatelja osim onih koje mogu razlikovati po boji kože, vjeri ili imenu. Iako im oni u ovom slučaju nisu ni najmanje krivi, jer su i sami žrtve bolesnog kapitalizma.

Rijetko gdje u svijetu uopće postoji demokracija, većinom postoje plutokracije, bankokracije, partitokracije i, ponajviše, idiokracije. Poželi čovjek stotinjak godina prosvijećenog apsolutizma u kojem bi se ulagalo u obrazovanje ljudi da bi uopće postali spremni i sposobni za neki oblik demokracije. Apsolutizma u kojem bi cijenjeni ljudi bili profesori, učitelji, svi oni koji rade na dobro i na korist društva, a ne da cijenjeni i slavni budu oni koji se ševe okolo da bi dospjeli na naslovnice, ne da slavni budu ratni zločinci i popovi. Apsolutizma u kojem bi čovjek opet postao čovjek, a ne bi bio rob i roba, kao što je to danas, u vrijeme „slobode i demokracije“.

A do tada, morat ćemo čekati da prođe ova demokracija pa da opet živimo kao ljudi. (Petar Ciganović)