Popio sam kavicu u Zapadnom trgovačkom centru. Skupo: 11 kuna. Sjedio sam u kafiću i promatrao ljude. Blagdanska shopping groznica. Stol do mene: mladi tata sa sinom. Mame nema.
Mame s djevovjčicama idu u kupovinu. Tata nema. Jedino su umirovljnici bili u dobrom društvu. Slično je i kad idem u Tower. Pamtim da sam promatrao jedan mladi par kako piju kavicu. Razmijenili su tek pokoju riječ. Svaki od njih je buljio u mobitel.
Korzo. Ovih dana prošetao sam Korzom. Ljudi da se skoro više ne pozdravljaju. Mladi su uvijek u dobrom društvu na Korzu, ali sve je više onih koji šeću i razgovaraju na mobitel.
U Rijeci posla većinom nema. Dosada. Nema se društva. A oni koji rade, odvojeni su od svojih najbližih, majke od djece i muževa. Suvremeni kapitalizam donio je i u Rijeku pitanje usamljenosti kao jedno od najvažnijih pitanja.
Kako ne biti sam? Odgovor nije jednostavan. Za one koji rade, to bi mogla biti zajednička kavica. Za najmlađe druženje izvan školskog vremena u igri i zabavi. Za umirovljenike druženje po kafićima. Zapanjujući je podatak da u Hrvatskoj čak 31 posto odraslih vezu traži preko online dating servisa.
Riječanke i Riječani su se pod teretom kapitalizma otuđili jedno od drugoga. Zato što više izlazaka vani, u šetnju, u kafić, u park, što više koristiti mobitel i nazivati prijateljice i prijatelje. Eto, ponuđeno je kako ne biti sam!
