U organizaciji Slobodne Države Rijeka u hotelu Bonavia (Dobar put) održana je zanimljiva tribina o jezicima kojima se govorilo u Rijeci. Tako je, pored ostaloga, istaknuto da je do početka Prvog svjetskog rata 1914. godine, dakle do prije sto godina, Rijeka bila trojezična. U vladinim institucijama govorilo se mađarski, koji je bio obvezatan i u osnovnim školama, u kulturi je prevladavao talijanski, dok se među narodom najviše govorio hrvatski jezik. A danas? Gdje je nestalo to jezičko bogatstvo?
Raspadom Austrougarske 1918. godine razumljivo je da je mađarski nestao s ovih prostora. Talijanski je usprkos etničkom čišćenju i egzodusu Fiumana, esula, ipak opstao. Opstao je i fiumanski, službeni dijalekt talijanskog jezika kojim govore domaći ljudi većinom s desne strane Rječine. U našem gradu danas postoje i vrtići i osnovne škole na tom jeziku koji je neizostavni dio identiteta ovoga grada, kao i Liceo, srednja škola gimnazijskog usmjerenja. U Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca zapaženu ulogu ima Talijanska drama. Glede izdavaštva tu je prisutna kuća štampe EDIT koja izdaje La Voce del popolo (Glas naroda), jedini talijanski dnevnik koji se tiska izvan Italije, a vrlo popularan je i Circolo, kao mjesto okupljališta Fiumana.
Da li se može više? Da li je Rijeka, koja se politički diči novokomponiranim europejstvom, zaboravljajući da je naš grad na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće gospodarski i kulturno bio emporij Europe, čak i dužna njegovati talijanski jezik i kulturu kao vlastito bogatstvo, ali i zbog povijesne odgovornosti za mnoge Fiumane koje su komunističke vlasti protjerale doslovno iz svojih kuća. Da je tome tako, govori i primjer iz moje obitelji. Dva brata i tri sestre moje pokojne majke Iolande Diracca bili su prisiljeni optirati za Italiju. A nakon izbijanja Tršćanske krize 1953. godine iz straha za vlastiti život, moja je majka prihvatila hrvatsku nacionalnost i jugoslavensko državljanstvo. Takva su, kaže se, bila vremena.
Nije u pravu gradonačelnik Vojko Obersnel koji se uzjogunio i pri samoj pomisli o barem djelomičnom povratku dvojezičnosti u naš grad, a gorljivo je zastupao dvojezičnost u Vukovaru. Odmah je spomenuo pitanje Srba (SDSS je u koaliciji s SDP-om), kao da se manjinska prava riječkih Talijana i Srba međusobno isključuju. Činjenica jest da je hram Svetog Nikole, o čemu sam povodom dvjestote godišnjice svečanog otvaranja 1988. godine pisao tekst za Novi list, sagrađen davno, činjenica je da je na Trsatu u trećoj deceniji 20. stoljeća izgrađen i hram Svetog Georgija Velikomučenika, ali Srbi su se masovnije počeli doseljavati u Sušak nakon 1918. godine, a poslije 1945. godine su u demografski devastiranu Rijeku dolazili trbuhom za kruhom iz nerazvijenijih krajeva bivše države ostavivši neosporan doprinos razvoju i kulturi našega kraja. Niti u socijalističkoj Jugoslaviji, osim nesrazmjerne zastupljenosti u opet policiji, vojsci i državnoj službi, te u politici, Srbi nisu stekli status autohtonosti, što u nekoj daljoj budućnosti vjerojatno i hoće, ali uživaju posebnu manjinsku zaštitu po kriteriju brojnosti budući da ih je u Rijeci danas 6 posto.
Ali, tu su ne pored nas, nego s nama Talijani. Također u bivšem režimu, stariji će to pamtiti, cijeli je grad bio kićen za praznike osim jugoslavenskim i hrvatskim zastavama također i zastavom talijanske narodnosti (kako se tada nazivala manjina) koja je bila službena zastava Republike Italije s dodanom crvenom zvijezdom petokrakom. U demokratskoj Hrvatskoj nestalo je i petokrake, ali i zastava talijanske manjine i s balkona Radio Rijeke, ali i s riječkih ulica.
Stoga je vrijedan pažnje prijedlog istaknutog novinara i književnika s dviju obala Jadrana, a koji je nakon Drugog svjetskog rata iz rodnog Napulja došao iz ideala živjeti u Rijeku, Giacoma Scottija da barem nekoliko važnijih ulica u gradu bude dvojezično. U znak zahvalnosti svim Talijanima kroz povijest koji su naš grad obogatili ekonomski, kulturno i, nadasve ljudski. Svojim životima. Riječki Hrvati, neovisno o svjetonazoru, ideologiji ili stranačkoj pripadnosti, pozvani su na akciju. Za dvojezičnu Rijeku? Vrijedi o tome razmisliti…(Giancarlo KRAVAR)
Ne volim da se spominju godine posebno u ovoj tematici jer onda pocinje prebrojavanje krvnih zrnaca. Hrvatska je nacionalna a ne gradanska drzava i oni koji se pozivaju na slobodu pojedinaca moraju znati da u nacionalnoj drzavi postoji vecina i nacionalna manjina (e). Kao sto je rekao g.Santic postoji minimum minimuma koju odreduje zakon i ono malo vise je prepusteno JLS da same odluce o dvojezicnosti ili visejezicnosti. Mi Hrvati kao vecinski narod i nosioci suveriniteta ove drzave moramo sami sa sobom rascistiti da li su Fiumani dio naseg Rijeckog indetiteta ili nisu. Ja osobno mislim da jesu i da je i u moj osobni indetitet utkan dobar dio toga. Ne vidim nista spornog da se u Starom gradu postave dvojezicne oznake ulica i da se taj fiumanski indetitet kultoroloski i potvrdi.
Osobno sam pobornik gradanske drzave i ne volim kada nasa djeca idu u razlicite skole po nacionalnosti. Vise bih volio da recimo talijanski ili njemacki budu obavezni u Rijeci za djecu u osnovnim skolama uz recimo engleski.
Gledajući povijest Rijeke, talijanski je oduvijek bio prisutan na ovim prostorima.