Predsjednice, oslovio sam Kolindu Grabar-Kitarović kada sam joj se na Badnjak na Jadranskom trgu u Rijeci, prije nego li što mi je podijelila porciju friganih liganja, jer mi je poznato da se u diplomaciji kandidatkinja oslovljava titulom za koju se kandidira. Poznato mi je to jer su mene pozdravili kao glavnog urednika (što sam poslije i postao) iako sam tada još bio zamjenik beogradske Mladosti kada sam bio u službenom i prijateljskom posjetu svojim kolegama u Alžiru 1985. godine, a kao prethodnik ministra vanjskih poslova SFRJ Raifa Dizdarevića koji je došao na sam Dan proslave godišnjice Alžirske revolucije koji se slavio 30. listopada.
Prije puta sam, naravno bio službeno „izbrifiran“, a poslije sam, također, naravno, podnio službeni izvještaj. Dakle, bio sam upoznat sa prilikama u Alžiru u koji sam, i to mi je povjerenje ukazano, otputovao sam. Od Beograda do Pariza, gdje sam na Orlyu kupio kazetofon za snimanje marke Sony, fotoaparat Conica i dvije šteke američkog Marlbora, sam putovao zrakoplovom JAT-a (Joke Abuot Time ili Just Any Time), a od Pariza do glavnog grada istoimene države Air Franceom.
U zračnoj luci El Jazeeira sam primijetio štand s natpisom UNJA-e, njihove omladinske organizacije za prijam gostiju, ali sam ga namjerno zaobišao, želeći neformalno upoznati tu lijepu arapsku zemlju. Potražio sam taksi. Policajac je određivao tko će u koji taksi ući, pa je tako i meni u plavom blejzer odijelu s kravatom i plavom putnom torbom Samsonite određen taksist. Taksisti su pouzdani izvor informacija za prvi kontakt se nekom zemljom, a ja sam iskoristio priliku i američke dolare na crno promijenio u alžirsku valutu u omjeru 1:3 od službenog tečaja, iako sam najvjerojatnije mogao dobiti i više.
Kada me taksist odveo u hotel, čini mi se Orassy, na recepciji sam zatražio sok jer je bilo kasno navečer u četvrtak na engleskom jeziku. Are you American, upitao me recepcioner. Iako mi je bio poznat službeni stav tadašnjeg Alžira prema SAD-u (nimalo prijateljski), odgovorio sam potvrdno: Yes. Primijetio sam izraz nelagode na njegovu licu, a kada sam sok platio alžirskim dinarima, svi su ostali zatečeni.
Prvo jutro u Alžiru probubio sam se u petak. Svečani, neradni dan, u muslimanskom svijetu, nešto kao naša nedjelja. Na vrata sobe mi je pokucala sobarica, srednjih godina, ali zgodna. Ponudio sam joj bocu Bakarske vodice unaprijed. Zahvalila mi se. Nakon doručka, u dobrom raspoloženju sam otišao u šetnju gradom koji je bio sav u bijelo-plavoj boji. Tek u subotu nazvao sam jugoslavensku ambasadu da se javim i da mi pomognu stupiti u kontakt s mojim domaćinima. Po mene je došao ataše za kulturu u Peugeotu 504.
Domaćini su mi ukazali posebnu čast što su me dočekali s automobilom Zastava 128 (Stojadin), a upoznali su me i s borcem, veteranom Alžirske revolucije koji mi je ispričao svoje dojmove o susretu s maršalom Titom. U susretu s alžirskim kolegom,njihovim glavnim urednikom, naravno odmah sam prenio pozdrave jugoslavenskih naroda i uručio prigodne službene darove. Bilo mi je vrlo ugodno ta četiri dana, a kao posebnu zanimljivost navodim da su me za ručak ponudili po francuskom običaju, najprije povrće , pa potom glavno jelo i što slijedi.
Četiri dana sam boravio u glavnom gradu, da bih potom Boeingom 737 alžirske avikompanije, otputovao u Annabu, gdje sam se zadržao također četiri dana. Na tamošnjem aerodromu me na stražnjem izlasku iz aviona dočekao crni Mercedes s otvorenim vratima da bi me odveli do predsjednika njihove omladinske organizacije. Ne odmah službeno, već tijekom šetnje gradom darovao sam mu osobni poklon. U posebno stiliziranoj keramičkoj boci rakiju (a bio mi je poznat odnos muslimana prema alkoholu) Manastirku ispisanu ćirilićnim slovima.
Zaželio sam da jednu večer provedem sam. Otišao sam u jedan luksuzni hotel na večeru. I iz poštovanja prema domaćinu naručio kebab na lešo. Svud oko mene i ostalih gostiju šeću mačke, koje konobari nisu tjerali ni kad bi koja od njih skočila na stol i počela jesti ostatke jela…Kada sam se vraćao, na aerodromu je bila kontrola koliko (a to je važilo za svakog stranca) sam promijenio dolara. Kada je policajac primijetio da je upisano u karton samo 10 dolara, stvar su „sredili“ moji domaćini riječima:“Delegasion, delegasion….“
Oko tri mjeseca poslije, odmah kad sam imenovan glavnim urednikom jugoslavenske Mladosti, u posjet mi je došao moj kolega glavni urednik alžirkog omladinskog lista. Pozvan sam u beogradski hotel Metropol, gdje su obično odsjedale inozemne delegacije. Srdačno smo se rukovali, a onda se on obratio prevoditeljici. „Odmah vas je pozvao da posjetite Alžir i alžirski narod“, uz opasku da poziv odmah ona još nije doživjela.
Fotografije mojih alžirskih kolega i s posjeta toj nama tada prijateljskoj državi još čuvam u svojem stanu jer su mi ih poklonili na odlasku. Ovaj Pressing pišem iz dva razloga. Zato što sam nedavno udomio jednog napuštenog mačića i da, uz podsjećanje na Manastirku, svim pravoslavcima već prvog dana Nove godine zaželim: Hristos se rodi! (Giancarlo KRAVAR)
