Poznato je da je u autoritativnim, totalitarnim sustavima, a komunistički je bio takav, baš kao i početak mlade hrvatske demokracije u Hrvatskoj, bilo zlouporaba psihijatrije u političke i ine svrhe. Ne znam, u mojem slučaju, koji su bili motivi, da li politički ili koji drugi, kada sam doživio 18. travnja 1992. godine slom živaca, razumljivo, odveden sam na riječku psihijatriju.
Tri puta dnevno sam dobivao više od mjesec dana injekcije, tako da su me budili samo za obroke. Injekcije, u manjem broju sam nastavio primati i dalje, a bio sam godinama „kljukan“ tolikom dozom tableta, da u svojem pamćenju imam totalnu amneziju, od oko sedam do osam godina.
Ipak, zadržao sam radnu sposobnost. Usprkos i u inat svima. Invalid sam rada od 1994. godine. Takav status barem imam. Prilikom jedne hospitalizacije, jedna mi je doktorica poslala zahtjev Centru za socijalnu skrb da mi se odredi skrbnik na imovinu, iako mi je majka još bila živa, imao sam životnu družicu i posinka. Morao sam angažirati odvjetnika i ići na sud.
Zahvaljujući prof. dr. sc. Ljiljani Moro, sudskoj vještakinji, koja mi je napisala tako dobre karakteristike, predstavnik Centra za socijalnu skrb odustao je od zahtjeva da mi se dodijeli skrbnik na imovinu. U psihijatrijskim redovima ima i poštenih i dobrih ljudi. Odvjetnika sam platio.
Odlazim u 2012. godinu. Zbog premorenosti od posla, jedne sam večeri otišao na Hitnu službu riječke psihijatrije sa zamolbom da me prime na nekoliko dana da se odmorim od silnih obaveza. Psihijatrica na prijemnom odjelu mi je rekla da uopće nisam za prijam. Ja sam zamolio za samo nekoliko dana odmora. Zadržali su me više od 21 dan i poslali u Psihijatrijsku bolnicu Kampor na Rabu.
Ali, i tamo je bilo i dobrih i loših ljudi. Dobri su me pustili nakon mjesec i 12 dana hospitalizacije iako je plan bio višemjesečni boravak. Nakon Raba, treći dan sam se pojavio na poslu. No, to nije bilo sve. S Raba je Centru za socijalni rad stigao zahtjev da mi se ukine poslovna sposobnost, te da me se pošalje u mirovinu. Od toga plana spasila me moja životna družica koja im je rekla da sam sposoban za posao i da ne želim biti o trošak državi.
Komunistički sam disident još iz druge polovice osamdesetih godina prošlog stoljeća, a vjerojatno sam se bio zamjerio i mladoj hrvatskoj demokraciji, u riječkoj neokomunističkoj varijanti. U Novom listu sam još 1994. godine degradiran na status niži od novinara-početnika. Zadnji tekst potpisan punim imenom i prezimenom u Novom listu sam objavio 2001. godine. Iskreno, vaš kolumnist, a vi kliknite na ovaj link. (Giancarlo KRAVAR)
