Home Najnovije Priča o Bandiću je priča o sadašnjoj Hrvatskoj i nama samima!

Priča o Bandiću je priča o sadašnjoj Hrvatskoj i nama samima!

768
0
Piše: Boris Bradarić

Na žalost ovaj osebujni političar nije doživio politički poraz na izborima niti je dočekao završetak suđenja za kriminalne radnje za koje ga se teretilo u nekim od skoro 250 kaznenih prijava. Jednu osudu je izbjegao tako što je miješao lonac pun fažola. To je njegov dobro znan perfomans za pridobivanje obične raje. Pa je završio u bolnici na operaciji bruha. Ta operacija omogućila mu je novu kandidaturu na izborima jer iskusni balkanski političar zna kako se treba igrati sa hrvatskim pravosuđem. Isto tako, sve ove godine na ruku mu je išla tanka većina u Saboru. Pravosuđe se zbog toga nikad pošteno nije htjelo baviti s njim, a njegovi predmeti su bili stavljeni na dno prioriteta do nekih boljih dana kada ovaj meštar od balkanske politike ne bude mogao vaditi aseve iz rukava.
Kako to uvijek biva u životu, ne može mu se negirati njegova ogromna energija, a taj životni i politički stil života na kraju ga je došao glave. Čovjek načet od stresa, što zbog takvog načina života, što zbog konstantnog traženja načina kako izbjeći sudske procese, osude, političke spletke, morao je na kraju popustiti zakonima prirode. Sve te napore njegovo već načeto srce nije izdržalo.
Priča o Bandiću je priča o sadašnjoj Hrvatskoj, a i o nama samima. To je priča o čovjeku limitiranih intelektualnih i stručnih kapaciteta koji uspijeva u zemljama kakva je Hrvatska iskoristiti manjak povijesne demokratske ostavštine prethodnih generacija te izgraditi svoje vlastite demokratske standarde. Izgrađivati ih kao i svi drugi naši političari na mentalnom sklopu Saveza Komunista Hrvatske gdje su dogovori padali ispod stola i gdje se nisu birala sredstva kako uništiti svaki pokušaj izgradnje istinske demokracije te kako cijeli sistem staviti u službu vlastitog probitka i probitka onih koji ga slijepo prate. I onda u svim tim obmanama, čak i nemoralnim a možda nelegalnim radnjama, imati “keca u rukavu”, kako kaže nas Balašević. Eto, to mogu samo najveći od najvećih na ovom mentalno totalno sjebanom prostoru.
Ljudi kao Bandić i njemu slični nemaju što tražiti na visokim funkcijama u modernim liberalnim demokracijama zapadnog tipa. Čovjek koji je diplomirao na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu u vezi ONO i DSZ (Općenarodna obrana i društvena samozaštita), najvjerojatnije bi bio dobar čuvar u nekoj zaštitarskoj firmi ili odličan referent jedne male općine u Austriji. Bandić, čovjek iz naroda, nije imao nikakav politički svjetonazor, ali je jako dobro znao da se u tijeku trajanja tranzicije stvara bogastvo i politički utjecaj u sistemu koji ljudi kao on kreiraju za sebe. To je ona klasika. Ne pitajte me kako sam zaradio prvi milijun ili kako sam uspio biti gradonačelnik i župan već debelih 20 godina s imovinom na kojoj bi mi zavidjele kolege iz puno bogatijih europskih zemalja.
Nedostatni intelektualni i stručni kapaciteti za Bandića su se umjesto mane pretvorili u njegovo glavno oružje. Kada ste okruženi pametnijim i kvalitetnijim ljudima oko sebe onda morate do savršenstva razviti neke druge osobine koje će uspjeti eliminirati kvalitetu, svjetonazor, odgovornost vjerodostojnost i sve ono ostalo što krasi političare koji upravljaju uspješnim zemljama. Čovjek, koji je stvorio zagrebački SDP i koji ga je koristio samo onoliko dugo koliko su mu njegove osobne ambicije to dopuštale, svoje je mešetarske kvalitete prenio na puno svojih kolega, posebno mlađih, koji ih i dan danas koriste.
Veliki Bandić je znao da se izbori ne dobivaju sa inteligentnim i stručnim ljudima, tzv. “finim pukom” nego zaluđenom i potkupljenom običnom rajom koja o modernoj liberalnoj demokraciji zna kao što ja znam pročitati tekst s kineskim slovima. ‘Leteći delavac’ znao se pojaviti sljedeće jutro s strojevima u zagrebačkim kvartovima kada je na prigovore mještana osjetio da se može pokazati u svijetlu ‘Svemogućeg’ Milana. Šamarajući i vrijeđajući svoje suradnike-podanike koje je sam postavljao na te dužnosti davao je ljudima preko reda ono što žele. Borac za malog čovjeka koji se bori protiv sistema kojeg je sam stvorio. Da nije tužno bilo bi žalosno.
Neki upućeni kažu da je više napravio za Zagreb nego svi gradonačelnici do sada zajedno. Vjerojatno je to tako ali po koju cijenu? Od rotora, fontana, žičara i svih drugih objekata koje je napravio i debelo preplatio se ne živi. Problem njegove ostavštine su ljudi koje je ostavio iza sebe i sistem u koji vjeruje jako puno njih. To nisu ljudi koji žele razvijati svoje vještina, znanje i sposobnosti kako bi doprinijeli gospodarskom prosperitetu svog grada i svoje države niti za to imaju kapaciteta. ‘Svemogući’ Milan je bio onaj koji je nebeski obasjao stazu po kojoj će oni hodati, a za uzvrat je tražio samo odanost i poslušnost. Takvi ljudi ne mogu biti kreatori prosperiteta. Naprotiv, takvi ljudi na takvim mjestima dio su našeg problema.
Gradski novac i novac Holdinga koristio je za potkupljivanje ‘raje’ i odanih partnera. Za one kojima je bio važan samo dobar posao, i za njih je mogao naći adekvatno radno mjesto ako je mogao imati neke koristi od njih. Lomio je on čak i one najtvrđe (intelektualno i stručno jake ljude) kada je u pitanju bila njihova egzistencija, usput lomeći i njihov ljudski i profesionalni dignitet, a u tome je posebno uživao.
Za razliku od drugih političara nije se skrivao iza neke finoće. Bio je ’what you see what you get’ političar kao i Kerum ili Dinamov gazda Mamić. Takav pristup nedvosmisleno je prilijepio Hercegovcima i Vlajima etiketu ‘zatucanih’ ljudi mada to nema veze s istinom. Čak i u Rijeci postoje neki domaći koji glume finoću ali kada se ugase svijetla pozornice onda taj ‘zatucani’ Hercegovac i nije bio tako usamljen u onome što i kako radi. Previše imam utakmica u nogama kako ne bi znao da je prosjek ‘finih’, ‘kulturnih’, ‘pametnih’, ‘inteligentnih’ , ‘zatucanih’ itd. približno jednak u najzabitnijom selu u Africi kao i u Europi. Hercegovci, Zagorci, Primorci, Istrani se isto tako ne razlikuju po tome.
Otišao je jedan od najvećih manipulatora ljudskim sudbinama na ovim prostorima. Njegova ostavština dugo će nam visiti nad glavama. Kako je sam znao govoriti bojao se samo mame i Boga, a imao je pravo u tome. Što god da je radio u Hrvatskoj, u svom zemaljskom životu, nije se imao koga bojati. Ja se nadam i da će njegov prijelaz iz ovozemaljskog života u život vječni biti pravedno suđen, kao što je u to i sam vjerovao. I da će u nebeskim visinama njegova duša konačno naći svoj mir i spokoj.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here