Stranački skupovi HDZ-a za mene su urnebesni spektakl koji ne propuštam, nešto poput “redneck” verzije dodjele “Oskara”, u kojoj izaslanici zahvaljuju na povjerenju stranačkom vodstvu, uzdaju se u dr. Tuđmana i dirljivo veličaju Domovinu podjednako kao što to čine hoolywoodski laureati obraćajući se filmskim studijima, režiserima i majčici koja ih je takve naočite odgojila. U mnoštvu bizarnih prizora koji kao da su ispali iz serije “Državnik novog kova”, gledam i fotografiju Milijana Vase Brkića, obrijane glave, ukočene vilice kako neodoljivo podsjeća na Mussolinija u svojim pobjedničkim danima. A onda mi pogled odluta na mucavog, isprepadanog, blijedog Karamarka kako pokušava unijeti dozu uvjerljivosti u predvidljivo isprazan predsjednički govor i potpuno mi je jasno s kakvim ishodom će završiti zavrzlama oko njegovog opoziva. Karamarko je politički mrtvac, samo što mu to još nitko nije glasno rekao.
BEZ KARAMARKA JE SVE BOLJE
Jer, budimo načistu; sudbina hrvatske Vlade ne ovisi niti o Petrovu, niti o Milanoviću, čak niti o 76 skupljenih zastupničkih potrebnih za opoziv Karamarka čiji bi izvjesni politički pad trebao poslužiti kao detonator novih parlamentarnih izbora ili preslagivanja saborske većine. Novija hrvatska budućnost ovisi isključivo o HDZ-u i novopečeni stranački potpresjednik Vaso Brkić to nedvosmisleno poručuje, iako ga politička javnost ne razumije i tretira njegove istup kao bildanje stranačkog ega.
Naime, politički analitičari su ispravno zaključili kako je novoizabrani saziv stranačkih tijela HDZ-a rezultat dogovora triju dominatnih struja (Karamarko, Brkić, Čuljak), ali potpuno su promašili smisao stranačke strategije. Prividan dojam da se HDZ okupio oko podrške Karamarku, privremenog je karaktera i predstavlja pokušaj da se na što duži rok odgode parlamentarni izbori neizvjesnog ishoda. U HDZ-u je čak i Jandrokoviću jasno da se Karamarko ne može politički dugoročno održati i zapravo su se već pomirili s činjenicom da će oporba vjerojatno uspjeti skupiti dovoljno saborske podrške za opoziv. No, to neće učiniti bez borbe, kako to lucidno primjećuje politolog dr. Nenad Zakošek pribojavajući se “kažnjivog djela kupovanja saborskih glasova”, ali ponajmanje će to učiniti da spasi Karamarkovu guzicu čiji je popis grijeha prema stranačkom mišljenju duži od Stazićeve jezičine. Prije svega, igraju na kartu često iskazanih podjela “MOST”-a, glasove manjinaca i zastupnika koji imaju male izglede biti ponovo izabrani u novi saziv sabora. Ukoliko im to neće biti dovoljno jer je riječ o vrlo osjetljivoj političkoj odluci – svatko izvan HDZ-a koji glasa za ostanak Karamarka dobiti će neizbrisivu mrlju u političkoj karijeri – krenuti će se u preslagivanje saborske većine što je daleko izgledniji plan od spašavanja vojnika Karamarka. Jer, bez tereta Karamarkove političke hipoteke mogu računati ne samo na sigurnog Bandića, nego i na HDSBB, HNS (drugi čovjek narodnjaka Matija Posavec već je ocijenio mogućnost izvanrednih izbora kao “poraznu mogućnost”), nego i na tihu snagu u Saboru, zastupnike po “provjerenom geografskom porijeklu”, Hrvate podrijetlom BiH-a poput Ive Lovrinovića iz MOST-a. U toj konstelaciji snaga i odnosa, čak bi i MOST mogao funkcionirati kooperativno.
No, prije nego li razjasnimo porijeklo tog političkog odnosa, sagledajmo sve Karamarkove stranačke krimene koji su zakonom spojenih posuda povezani sa preslagivanjem saborske većine.
PRSTEN ZA VASU BRKIĆA
Prvi i osnovni Karamarkov krimen jest da nije izvorni, kamoli dosljedan HDZ-ovac koliko god se on busao dokazati da je maltene “barakaš” i jedan od osnivača stranke. Povezanost s Manolićem kao mentorom i njegovom “udbaškom” obavještajnom strukturom, rad kao predstojnik “najgoreg izdajnika HDZ-a” Stipe Mesića i Karamarkova kritika dr. Tuđmana iz tog razdoblja, hvalisanje sa uhićenjem hrvatskog generala Ante Gotovine i deportacijom u Haag, neoprostiva su zlodjela za stranačku bazu. Prihvatili su ga u razdoblju rasula stranke nakon Sanadera & Kosor kao dokazanog operativca i lako zamjenjivog lidera, ali su pogriješili potcjenjujući njegovu neutaživu ambiciju da uđe u povijest kao “veliki vođa”i sklonost discipliniranja protivnika diskreditirajućim obavještajnim podacima. Jasno, takav pristup morao mu je stvoriti neprijatelje i on predstavlja jedan od razloga zbog čega se stranačko članstvo trenutno priklonilo Milijanu Vasi Brkiću. No, jedan od najmanje spominjanih i ujedno, najtežih razloga nezadovoljstva Karamarkom koji je promakao javnosti jest zanemarivanje Hrvata i gospodarstvenika porijeklom iz BiH-a.
Naime, u HDZ-u velik, a u posljednje vrijeme i presudan utjecaj ima formalno nestranačka udruga “Prsten” koji su se 2005-e hrvatskoj javnosti predstavili kao “skupina intelektualaca, poduzetnika i ljudi koji žele raditi na jačanju uloge i značenja Hrvata podrijetlom iz BiH-a u svekolikom razvoju Hrvatske”. Jedna od najjačih hrvatskih lobističkih organizacija, dobro povezana s dijasporom putem Hrvatskog svjetskog kongresa, okuplja gospodarstvenike poput vlasnika auto moto kuće Pave Zubaka, slavonskog poduzetnika Marka Pipunića ili vlasnika IT kompanije M-San Stipe Matića koji sami za sebe vele da “predstavljaju 8% hrvatskog BDP-a”, još je u doba Sanadera održavala HDZ financijski u životu i otvarala mu mnoga vrata u inozemstvu. Prilikom samog imenovanja Karamarka za predsjednika HDZ-a i njegovog deklarativnog interesa za status Hrvata u BiH-a i u dijaspori, poklonili su mu povjerenje koje je ubrzo bilo iznevjereno. Prvi značajniji Karamarkov konflikt s “Prstenom” dogodio se oko smjenjivanja Mije Marića sa čela institucije HSKNJ (Hrvatski svjetski kongres u Njemačkoj) i diskreditacije kao lažnog savjetnika kancelarke Angele Merkel, a zatim i njegovim distanciranjem od “Sanaderovih tajkuna”, iako su obilato financijski potpomagali HDZ u krizi “FIMI -medie” i blokiranog stranačkog računa. Naravno, samim time oslabio je i interes HDZ-a za status Hrvata u BiH-a što je bio posljednji čavao u suradnji “Prstena” i Karamarka, nakon kojeg su se oni sav svoj utjecaj preusmjerili ka novoizabranoj hrvatskoj predsjednici Kolindi Grabar Kitarović.
Neočekivan neuspjeh HDZ-a na parlamentarnim izborima uslijed pogrešne predizborne strategije Karamarka ne samo da je izvukao na površinu sve njegove neuspjehe nego i omogućio snažnim unutastranačkim neprijateljima da osmisle HDZ bez njegova vodstva. Kako su za izrazito konzervativno članstvo okupljeno oko “Prstena” Andrej Plenković ili Damir Stier “premekani”, orijentirali su se na jedini mogući izbor: Vasu Brkića. Za HDZ-ove je kriterije besprijekorne biografije (nelegalno stečeno bogatstvo nije velik problem), ratni junak, iskusan operativac, beskompromisan i odlučan, još porijeklom iz BiH-a, za političku i gospodarsku kremu okupljenju oko “Prstena” predstavlja prirodnog nasljednika i političku budućnost.
Naravno, ne treba precjenjivati utjecaj “Prstena”, ali oni su promovirali i financirali Sanadera, Karamarka, pa će i nesumnjivo i Brkića.
Dakle, pravo pitanje aktualne političke krize nije hoće li opstati Karamarko nego kako i koliko dugo će hrvatska Vlada funkcionirati bez njega. Ukoliko HDZ uspije spasti Karamarka od opoziva biti će to dobar ishod, ukoliko ne, još bolje. Špil je namješten, karte su podijeljene i zna se koje će Karamarko dobiti; one koje ga izbacuju praznih džepova kroz stražnja vrata politike.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Rijeka danas
O autoru:
“Suviše čudan da bi živio, suviše čudan da bi umro. Ratovao, pisao, trošio & ljubio. Istraživački novinar u doba dr. Tuđmana i dr. Ivića Pašalića za “Novi list”, “Feral Tribune” & co., proganjale su ga obavještajne službe, bio je udarna vijest u Dnevniku HRT-a, pokušali su ga oteti, zataškati i zatvoriti. Pobjegao u umjetnost i ignorirao budale. Svejedno & unatoč svemu, sve preživio i vratio se jači nego ikad. Najkontroverzniji novinar koji je hodao ovim prostorima za Rijeka Danas piše kolumnu “Prstom u oko”. Let 3 mu je oteo bolji naslov.”
