Pita me Ona u napadu znatiželje: “O čemu ćeš pisati u kolumni”? “Nemam pojma.” “Zašto ne pišeš o bahatom Reineru?” “ Jer mi se gadi više pisati o pokvarenosti političkih elita i glupom narodu koji to trpi.” Nagnula se da me bolje pogleda i mirno zaključila: “Pa ukoliko nećeš o tome pisati, onda nema smisla, niti vrijednosti išta što si dosad napisao.” Nastavila je mirno trusiti Tobleronu, a mene ukuhala u lonac promišljanja o smislu novinarske profesije. Doista, vrijedi li išta od napisanog u novinama, mijenja li imalo svijest društva, navike politike ili moral pojedinca? Kakvog smisla ima pisano novinarstvo u doba kad se kao profesija tare o dno društvene kace i utapa u neminovnim promjenama?
VISOK LET I DUG PAD
Pisano novinarstvo u Hrvatskoj, a naročito u Rijeci, ima dugu, bogatu i zanimljivu povijest koja po vrijednosti nimalo ne zaostaje za najboljim europskim tradicijama i nemoguće je sažeti u nekoliko kartica. Novinarstvo kao takvo ima svoje ustaljena profesionalna pravila, kodekse i odnose koji se nikada ne mijenjaju, čak niti u pogibeljnim situacijama što je ovoj profesiji donijelo čast i draž. Novinari su rijetko kad imućni, skloni su porocima i umiru relativno mladi (prosjek životnog vijeka 52 godine), a benefiti struke su sumnjiva slava kratkog vijeka, kontroverzan društveni status i golem utjecaj na javnost, zbog čega im je francuski osvajač Napoleon Bonaparte svojedobno dao status “sedme sile”. Uz političare i glumce, uživaju reputaciju najtaštijih & najsloženijih osoba, a međuljudski odnosi unutar profesije nerijetko su doslovna preslika gladnih predatora u sukobu oko ranjene žrtve. U novinarstvu se ne može živjeti od stare slave, svaki dan je novo dokazivanje. Nije puno, zar ne? Čovjek se s pravom zapita zašto bi se itko želio baviti novinarstvom, posebice u pisanoj formi, dalekoj od svjetla reflektora i naklonosti kumica na tržnici.
Naravno, riječ je o kolopletu specifičnog obrazovanja (izrazito malo vrhunskih novinara proizveo je studij novinarstva), karakternog profila i životnih interesa, a svi se mogu podvesti pod strašću za istinom i čovjekoljubljem. I jasno, u činjenici da rijetko koja profesija nudi mogućnost tako naglog uzleta kojim ste superiorni temeljem činjenica nad stvarnošću, tijeku događaja i ljudima. Istini na volju, ne postoji novinar koji se nije strmoglavio s tih visina, ali i pad je let, zar ne?
NOVINARSTVO KAO ŽIVUĆI DINOSAUR
Novine, kao i knjige nestaju u prvotnom obliku i za dvadesetak godina biti će sufinancirane iz različitih fondova jer neće moći opstati na tržištu preplavljenim modernim elektroničkim medijima i skraćenim novinarskim formama. Mlade generacije nemaju navike kupovati novine – svoje sinove u životu nisam vidio da su ih otvorili, kamoli pročitali nešto više od naslovnice – a ukoliko ih kupuju, onda novac troše na tabloide tipa “24 sata” koji za malo novaca nude pregršt informacija & zanimljivosti i taj odnos je postao tipičan, ali i ubitačan za opstanak novina. Istraživačko novinarstvo (ukinuto kao kolegij na studiju novinarstva ?!), reportaže, feljtoni, kao i sve duže pisane forme nestaju iz novina, urednici ih ne naručuju jer vlasnicima ne odgovaraju visoki troškovi produkcije, a čitatelji ionako nemaju vremena, volje ili naviku čitati išta složenije od kratke crtice iz života Nives Celzijus. Profit je postao Bog, a on voli ovčice, što blesavije tim bolje.
Gubitak digniteta novinarstva i srozavanje profesionalnih standarda o čemu uporno i bezuspješno ovih mjeseci nariče strukovna organizacija (HND), poklopio se s promjenom vlasničke strukture u hrvatskim medijima, ali i odlaskom velikih uredničkih imena poput Joška Kulušića (Slobodna Dalmacija) ili Veljka Vičevića (Novi list). Zbog čega su oni toliko važni, što su oni kao pojedinci činili za profesiju što današnji urednici ne čine? Prije svega, bili su vrhunski novinari prije nego li su postali glavni urednici i samim time, poznavali su novinarstvo sa svim prednostima i manama. Osim što su brinuli za neovisnu, aktualnu i zanimljivu uređivačku politiku koja je rađala novine sa sadržajem i stavom, brinuli su o novinarima na profesionalnom i ljudskom planu, bili im mentori i očevi. Uvijek su najveći pritisak od vlasnika ili političkih elita primali na sebe, na novinaru je jedino bilo da donese vijest ili priču, te da svojim profesionalnim ugledom garantira njezinu vjerodostojnost. U Rijeci su takve novine bile “Novi list” u razdoblju pok. Veljka Vičevića i vlasnika Zdenka Mance. Zamislite samo sva ta novinarska imena na jednom mjestu; Dražen Vukov Colić, Jelena Lovrić, Sanja Modrić, Neven Šantić, Dražen Herljević, Roman Latković, Drago Pilsel, Mišo Cvijanović, Orlando Rivetti, Zdravko Zima i mnogi drugi vrijedni kolege koje je na okupu isključivo držala svijest kako je riječ o kvalitetnoj novini sa stavom, glavnom uredniku koji poštuje novinare i vlasniku kojem profit nije uvijek na prvom mjestu.Danas djeluje ta uspomena kao svojevrsna inačica novinarske “Kuće slavnih”, a zapravo je riječ o profesionalnom i ljudskom standardu.
Na žalost, to su tempi passati. U današnjem novinarstvu, štono je dobro sročio bivši urednik “Feral Tribune” Viktor Ivančić, vladaju “urednički patuljci” koji postoje isključivo da bi udovoljili političkim ili financijskim zahtjevima vlasnika, a novinari su svedeni na poslušničku marvu koja postoji da bi stvorila proizvod i donijela profit. U takvom novinarstvu profesija liči na izmučenu i potplaćenu prostitutku koju navlače svi, a ne voli nitko.
U IME DANA PONOSA I SLAVE
I na koncu, da odgovorim Njoj i svima na pitanje s početka teksta; vrijedi pisati, bez obzira na sve Scile & Haribde modernog novinarstva, čak je to i razlog više. Teško jest pisati kad znate da smisao napisanog ne dopire do ušiju bahatih elita, da vas društvo tretira kao “lešinare” i profesiju u kojoj “novinar može biti svatko”, da pritom ne znate kad ćete dobiti zasluženi honorar i živite sa spoznajom da ste potpuno nezaštićeni pred nasilnicima, idiotima, lopužama i svim onima koji drže da vam smiju slomiti kosti zbog toga što ne razumiju ili im se ne sviđa sadržaj članka. Upravo zato što nam pokušavaju obezvrijediti smisao i postojanje novinara kao glasnika i moderatora javnosti, valja pisati sve dok se ruka ne sasuši i dok na istoku izlazi Sunce. Ukoliko ništa drugo, u ime dana Ponosa & slave.
O autoru:
“Suviše čudan da bi živio, suviše čudan da bi umro. Ratovao, pisao, trošio & ljubio. Istraživački novinar u doba dr. Tuđmana i dr. Ivića Pašalića za “Novi list”, “Feral Tribune” & co., proganjale su ga obavještajne službe, bio je udarna vijest u Dnevniku HRT-a, pokušali su ga oteti, zataškati i zatvoriti. Pobjegao u umjetnost i ignorirao budale. Svejedno & unatoč svemu, sve preživio i vratio se jači nego ikad. Najkontroverzniji novinar koji je hodao ovim prostorima za Rijeka Danas piše kolumnu “Prstom u oko”. Let 3 mu je oteo bolji naslov.”
