Ratni zločin ili ratno profiterstvo – medalja s dvije strane?
Kako se bliže izbori tako je sve užarenije na području političkih zbivanja i komunikacije. Tjedan koji je za nama opet su obilježila uhićenja i suđenje. U ponedjeljak je predsjednik objavio izbore, no, kampanja se već dugo žari, jumbo plakati obasipaju nas sa svih strana, komunikacija pojedinih političara na internetu je iznenađujuće aktivna. Mnogi su se neugodno iznenadili vidjevši anketu provedenu na 4 000 stanovnika u kojemu se predviđa apsolutna pobjeda „Kukuriku koalicije“ a apsolutni potop HDZ-a.
Potom nas je Jadranka Kosor iznenadila svojom izjavom o opasnostima apsolutne prevlasti Kukuriku koalicije nakon izbora kojom je jasno dala do znanja da se predaje, ali se već sutradan ispravila i obznanila kako će HDZ mnogi koji danas likuju iznenaditi rezultatima nakon izbora. Ova bi se nedorečenost svakako mogla protumačiti, a zasigurno će se naći „zlobnici“ koji će izjavu okrenuti u svoju korist.
Čitali smo kako HDZ mijenja strategiju kampanje u pozitivnu kampanju, a o kakvoj se strategiji radi neće nam trebati dugo da vidimo. Ukoliko HDZ kani uzeti izbore krajnje je vrijeme da se pozabave vlastitom političkom komunikacijom. Je li poruka „da HDZ Hrvatima nikada neće izaći iz srca“ dovoljna da bi 283.667 nezaposlenih dalo glas zbog domoljublja vidjet ćemo 4.prosinca 2011. godine.
Na političke smo spinove navikli pa sve što se događa u posljednje vrijeme promatramo pod prizmom predizbornih trikova. Država ne može prestati s radom zato što su izbori pa smo skloni osuđivati vladajuće da su pojedine aktivnosti dio spinova i obraćanja njihovim ciljnim skupinama. Po istom obrascu postupili smo i sada kada je na red došlo ovotjedno uhićenje Josipa Boljkovca koje je izazvalo brojne polemike i buru rasprava oko poruke koja se odašilje s političke scene.
Istraživanje komunističkih zločina započelo je davno, no najavljeno je intenziviranje istrage i uhićenja pojedinih aktera toga vremena već s početkom ove godine. Kako kod nas Hrvata ne postoji „presumpcija nevinosti“ tako je dio javnosti apriori osudilo Josipa Boljkovca dok je drugi dio nasrnuo na HDZ i aktualnog ministra Tomislava Karamarka.
Ovaj se slučaj trebao puno bolje iskomunicirati obzirom na osjetljivost tematike. Trebalo je senzibilizirati javnost kako dokazi postoje te kako postoje živi svjedoci žrtava komunističkih zločina koji traže pravdu jednako kako žrtve Domovinskoga rata traže svoju zadovoljštinu. Jednako tako, s javnosti je trebalo komunicirati i o postojanju dokaza te je jasno trebalo govoriti o činjenicama koje su utvrđene istragom. Prozivani je ministar po uhićenju trebalo obrazložiti koji je razlog da se ta radnja provodi upravo danas, no, toga dana od njega nije bilo niti riječi čime se stječe dojam nekakvog prikrivanja i konspiracija.
Nismo dugo trebali čekati na reakciju bivšeg predsjednika Mesića, koji već duže vrijeme jasno verbalizira svoje stavove te izravno osuđuje Karamarkove postupke. Iznenadila je Jadranka Kosor izjavom kako bi se Mesić trebao sjetiti da mu je Karamarko bio jedan od najbližih suradnika.
I da Karamarka mnogi ne percipiraju kao nekoga tko želi preuzeti Kosoričino mjesto, a kojega ona želi diskreditirati, ovo bi mogla biti jedna pristojna gesta jedne ozbiljne državnice. No, nameće se pitanje koju poruku Kosor odašilje – ukoliko dijeli lekciju o odanosti tada bi se prvo trebala osvrnuti unutar sebe ali i oko sebe, a ukoliko Karamarka želi diskreditirati te ga okarakterizirati kao suradnika bliskog „suprotnoj strani“ tada Kosor zaboravlja da je Mesić bio HDZ-ovac puno prije nje te član HDZ-ove Vlade također puno prije nje. Bilo kako bilo, Kosor je opet ostala nedorečena u svojoj poruci, a ukoliko je ovo bio napad na mogućeg protivnika tada se našla u pat poziciji.
Kako prednjačimo u nejasnim porukama, tako se zbog nedostatka jasne komunikacije u dijelu javnosti stvorio dojam kako policija i Karamarko demonstriraju svoju moć nad bolesnim 91 godišnji starcem. No, usuglasili smo se da je zločin zločin i da ratni zločin ne zastarijeva ali zaštitnici pravde i pravice poput Milorada Pupovca, ne prihvaćaju kako postoji i druga strana priče, a dokazi očito postoje
Kako smo potpisali Europske deklaracije, tako smo potpisali i suradnju s Haškim sudom. I dok je jedan dio javnosti negodovao protiv izručenja i presude generalima drugi je dio rekao kako je „pravda zadovoljena“, a civilne su udruge budno pratile sve reakcije i uredno surađivale s mjerodavnim institucijama. Udruge su bile glasne i po pitanju Markača i Gotovine, gdje se stekao dojam kako se svi natječu tko će prije nešto dostaviti pa i u slučajevima Glavaš ali i Norac gdje su udruge jasno verbalizirale stavove žrtava i ukazivale na pogreške pravosuđa. Danas udruge šute, reakcije iz toga sektora izostaju. Ne znam nadaju li se da će ti zločini biti zaboravljeni a zaboravljaju kako su upravo oni odašiljali poruke kako smo pred zakonom svi isti – jesmo li!?
I sve bi ovo bilo „normalno“ da nisu izbori i da narod nije izmućen neprestanim prepucavanjima od kojih glasači imaju malo koristi. Anketa u jednom tjedniku, pokazala je kako razmišljaju mladi birači koji prvi puta trebaju izaći na izbore – o ovim temama znaju malo ili gotovo ništa a ono što ih zanima jest „kada će nam biti bolje“?!
A možda bi na to pitanje odgovor mogao dati i bivši premijer Ivo Sanader ili njegovi nadređeni iz vremena 90-ih godina. Suđenje Sanaderu za slučaj Hypo pretvara se u farsu pa se sve češće postavlja pitanje hoće li DORH proći ovaj test!? Iako smo prošloga tjedna vidjeli „nekog drugog Sanadera“, sada gledamo poznato lice, poznati glas i poznate geste.
Sanader se nije promijenio. Zadržao je „liderski“ stav, a da drži sve konce u rukama pokazao je kimanjem glave i znakovima odobravanja prema svojim odvjetnicima. Da se ne predaje pokazao je pažljivim slušanjem čitanja optužnice te zapisivanjem sebi poznatih zabilješki. Suvereno vladanje materijom i poznavanjem cijele problematike pokazao je iznošenjem vlastite obrane kada je upozorio na neke činjenice koje nitko nije mogao osporiti. Pokušao je okrenuti „vodu na svoj mlin“ upozorenjima na medijske objave vezano uz pojedine izjave, a da je „gazda u sudnici“ jasno mu je pokazao i Turudić koji je svjestan kako mu sa Sanaderom neće biti ni malo lako. Da je i dalje jedan od najvještijih komunikatora Sanader je jučer pokazao svojim dugo očekivanim javnim nastupom.
Tko je znao, tko je kriv, zašto institucije nisu prije radile svoj posao te jeli itko mogao spriječiti tranzicijske „dječje bolesti“ koje nas svakodnevno obasipaju i stvaraju dojam kako u Hrvatskoj baš ništa ne valja, možda ćemo saznati tijekom „suđenja stoljeća“. Iako se ne možemo oteti dojmu kako je previše slučajnosti da bismo u to povjerovali, možda možemo reći kako je „pravda spora ali dostižna“ bilo da se radi o ratnom zločinu ili ratnom profiterstvu. Iako medalja ima dvije strane netko će ipak morati donijeti pravorijek. (gordana lesinger)
